Jedan od najistaknutijih kritičarskih favorita devedesetih, Beck je bio i ostao opaka postmodernistička zvjerka. Nikad ne dopuštajući ikome da bude siguran je li se on to samo jako spretno zeza ili je superpedantni zanatski lumen, tijekom petnaestogodišnje karijere izlazio je s dovoljno nepredvidljivim materijalima uvijek duboko uronjenim u tradiciju koliko i u moderne tekovine. Osobno, nikad nije spadao u meni omiljene njuške; doima mi se poput spretnog štrebera koji svoje školske radove vješto pakira u ultra-cool ambalažu dostojnu “načitanih” ušiju i konceptualnog partijanja. Kalifornijski freak pop eklekticizma radi, dakle, po više-manje istoj formuli sve ovo vrijeme, osim što mi se dopadala lo fi estetika prvih albuma (“Mellow Gold” je jedan od istinskih dragulja svoga desetljeća), dok sam poslije “Mutations”, odnosno, nakon preslušavanja “Midnite Vultures” naglo izgubio interes za njegov rad.
Teško je reći koji je točno redni broj “Modern Guilt” u Beckovoj diskografiji, ovisno što ćete sve nabrojiti kao službenu stavku (“One Foot in the Grave” i “Stereopathetic Soul Manure” obično se navode kao off projekti), ali sama brojka nije ni bitna. Zadnjim Beckovim albumima – “Guero” i “The Information” – jedva da sam se i bavio. Toliko je, naime, moje zanimanje potaknuto “Mellow Gold” splasnulo nakon za moj ukus prevrckavog i sladunjavog “Midnite Vultures” i donekle razočaravajućeg “Sea Change” (razočaravajućeg ne u smislu da je album loš, već mojih očekivanja koja su možda bila isuviše velika nakon najava o trubadurskom albumu čvrsto na bazi američkog folka). Stoga mi “Modern Guilt” dođe kao nov početak, kad me već dopalo da ga odradim i s kritičarske strane. Moram pritom reći, odmah na startu – pristojan, prilično pristojan početak.
Beck se ovaj put udružio s Danger Mouseom kao producentom, podupirući svoju formulu za neizostavan dašak coola. Dvojac je album sveo na ekonomskih trideset i kusur minuta (kod mene uvijek plus!), dajući mu time oštriji fokus i riješivši se tako bilo kakve opasnosti da stvari slučajno ne zalutaju u dosadu (najveći na mojoj listi glazbenih grijeha). Deset pjesama, koliko avanturističkog duha, toliko i kompaktna zvuka. Iako je “Orphans” jako fin uvod, album za mene zapravo počinje tek na trećoj, “Chemtrails”, čija me psihodelična rasplinjenost razoružava dok je slušam zavaljen u fotelju, a doima se poput zalutale stvari s “Mutations”. Tu Beck zvuči točno onako kako bi mi pasao (baš kao što “Gamma Ray” predstavlja ono što mi kod njega ne paše), onako kako bih želio da zvuči, oslobođen samonametnutog pritiska da bude avangardna faca, kralj alternativnog kulerstva. Naslovna pjesma u većoj mjeri zadržava taj nivo i tu nit, mada žanrovski priziva druge duhove. Punim sjajom Beck još sja jedino u “Soul of a Man”, kojeg bih mogao etiketirati kao blues za 21. stoljeće. Ostatak je, osim možda isuviše samodopadne “Youthless” vrlo solidan materijal dostojan i nekih sretnijih vremena.
Uistinu nov početak, dakle. Jer, osim što mi se album svidio (mada ne i oborio s nogu), svakako me okrenuo prema propuštenim, odnosno, isuviše nemarno preslušanim “Guero” i “The Information”, koji mi u MP3 dijelu fonoteke stoje više kao bibliografska popuna nego kao uistinu zanimljiv komad glazbe. “Modern Guilt” je dobar album, koliko god to ogoljeno, jednostavno, lingvistički dosadno zvučalo. Beck je očekivanja ispunio; kritičari će ga i dalje voljeti, a fanovi obožavati; ostat će nedodirljiva figura postmodernističkog coola i na njega će se pozivati horde onih koji nisu ali žele biti pametni i glazbeno obrazovani. Što je OK, što da se kaže… Beck je sve to stekao svojim talentom, znanjem i inteligencijom, bez mnogo ulagivanja i strogo u okvirima vlastite kreativne logike. Makar mi i dalje djelovao kao štreber s kreativnim aditivima.
Toni Matošin
Popis pjesama:
01. Orphans
02. Gamma Ray
03. Chemtrails
04. Modern Guilt
05. Youthless
06. Walls
07. Replica
08. Soul of a Man
09. Profanity Prayers
10. Volcano
(Interscope / Dallas Records)
Ostale fotografije:
