Poljski instrumentalni stoner/doom bend ove srijede, 7. listopada, stiže u Vintage Industrial Bar. Uoči zagrebačkog koncerta Alky Dude otkrio nam je kako je Belzebong evoluirao tijekom posljednjih 15 godina, zašto su riffovi i dalje važniji od svega te što stoji iza mračnijeg zvuka novog albuma „The End Is High“.
Petnaest godina prošlo je otkako je Belzebong albumom „Sonic Scapes & Weedy Grooves“ definirao vlastitu verziju sporog, teškog i psihodeličnog stoner/dooma. Od podruma u poljskom Kielceu do europskih i američkih turneja, Desertfesta, Brutal Assaulta i brojnih klubova, bend je izgradio status jednog od prepoznatljivijih imena instrumentalne stoner/doom scene. Ove srijede, 7. listopada, vraćaju se u Zagreb i Vintage Industrial Bar, a sa sobom donose i novi album „The End Is High“.
Mnogo toga promijenilo se od 2011., ali temelj Belzebonga ostao je isti. Nema vokala, nema tekstova i nema potrebe za pretjeranim kompliciranjem formule. Sve počinje i završava riffom.
– Belzebong raste zajedno sa svojim riffovima. Zapravo, riff je i dalje osnova svega. Zvuk je postao deblji, ali nije li tako da što dulje živiš, to su ti potrebni ljepljiviji pupoljci? – govori Alky Dude.
Upravo su riffovi tijekom godina postali jezik kojim Belzebong komunicira s publikom. U instrumentalnoj glazbi nema vokala koji će preuzeti glavnu ulogu niti tekstova koji će slušatelju objasniti o čemu pjesma govori. Zato se sve svodi na atmosferu, dinamiku, ponavljanje i osjećaj koji proizvodi nekoliko dobro pogođenih tonova.
Alky Dude tvrdi da iza toga ne postoji nikakva velika tajna. Dobar riff ne treba objašnjavati niti nepotrebno ukrašavati.
– Jednostavno moraš osjetiti riff, njegovu vibru i njegovu repetitivnu prirodu. Upravo ga to čini vrijednim slušanja. Ništa više, ništa manje – objašnjava.
Takva filozofija možda najbolje objašnjava zašto se Belzebong tijekom godina nije radikalno mijenjao, a ipak svaki njihov album ima nešto drukčiji karakter. Nakon „Sonic Scapes & Weedy Grooves“ uslijedili su „Greenferno“ i „Light the Dankness“, dok ovogodišnji „The End Is High“ bend vodi prema još mračnijoj, sporijoj i gotovo apokaliptičnoj atmosferi.
Inspiraciju za takav zaokret nisu morali tražiti daleko. Na pitanje što je najviše utjecalo na atmosferu novog materijala Alky Dude odgovara u karakteristično kratkom stilu: „Svakodnevni život i neizbježno približavanje naše propasti.“
„The End Is High“ sastoji se od četiri kompozicije, no iza odluke o malom broju pjesama ne krije se nikakav poseban koncept vezan uz novi album. Četiri pjesme već su svojevrsna tradicija Belzebonga – svi njihovi LP albumi imaju upravo toliko skladbi. Umjesto velikog broja kraćih pjesama, bend ostavlja dovoljno prostora riffovima da se razvijaju, ponavljaju i uvuku slušatelja u atmosferu.
Iako je glazbeni svijet oko njih evoluirao, dio opreme preživio je gotovo cijeli put s bendom. Belzebong je od početka snažno povezan s masivnim gitarskim tonom i fuzzom, ali potraga za novim zvukom danas im očito nije opsesija. I dalje koriste dio pojačala i efekata iz ranih godina, dok je praktičnost života na cesti ipak učinila svoje. Turnejska postava opreme s vremenom se smanjila na ono nužno, prvenstveno kako bi bila lakša za transport.
Promijenila se i scena oko njih. Stoner i doom posljednjih su petnaestak godina dobili ogroman broj novih bendova, festivala i publike, zbog čega je postalo sve teže istaknuti se u gomili sastava koji dijele slične utjecaje, zvuk i estetiku. Alky Dude, međutim, ni tu nema kompliciranu formulu za uspjeh. Bend koji želi izgraditi vlastiti identitet prije svega mora „biti svoj“.
Kod Belzebonga taj identitet odavno nadilazi samu glazbu. Naziv benda, vizuali, omoti i naslovi pjesama poput „Bong & Chain“, „420 Horsemen“ i „Reefer Mortis“ jednako su prepoznatljivi kao fuzz koji izlazi iz njihovih pojačala. Psihodelija, crni humor i „weedian“ kultura nisu samo ukras uz glazbu, nego dio cjeline.
– Cijeli taj koncept čini Belzebong potpunim – kratko zaključuje Alky Dude.
Njihova glazba tijekom godina jednako se dobro smjestila na velike festivalske pozornice i u male zadimljene klubove. Nakon Desertfesta, Brutal Assaulta i brojnih turneja po Europi i SAD-u moglo bi se očekivati da članovi benda imaju jasnog favorita između festivalskih masa i publike koja u klubu stoji nekoliko centimetara od pozornice. No Belzebong ni oko toga ne komplicira stvari.
– Svejedno nam je, sve dok možemo isporučiti riff za headbanganje – kaže.
U Zagrebu će taj zadatak dijeliti s Negative Slugom, domaćim bendom čiji se zvuk kreće ekstremnijim područjima sludgea i noisea. Ipak, Alky Dude priznaje da danas ne prati pretjerano underground scenu u zemljama kroz koje Belzebong prolazi. Nekadašnje kopanje po novim i nepoznatim bendovima više mu nije navika, a kaže da underground ovih dana prati „gotovo nimalo“.
Ono što se, međutim, ne mijenja jest njihov pristup vlastitoj glazbi. Nakon gotovo dva desetljeća Belzebong nema potrebu unaprijed definirati kamo bi sljedeći album trebao odvesti bend. Na pitanje postoje li još granice koje žele pomicati ili ih možda privlači ideja nekog potpuno neočekivanog glazbenog zaokreta, odgovor je ponovno potpuno u njihovom stilu.
– Ne pitajte Bong što možete očekivati. Zapalite pa saznajte – poručuje Alky Dude.
Do tada će Zagreb dobiti priliku čuti gdje se Belzebong nalazi danas. Poljski stoner/doom sastav ove srijede, 7. listopada, stiže u Vintage Industrial Bar s novim materijalom s albuma „The End Is High“, ali i riffovima koji su tijekom posljednjih petnaest godina postali njihov zaštitni znak. Kao domaća podrška nastupit će Negative Slug, a ulaznice su dostupne u Grif Baru i Dirty Old Shopu te online putem sustava Entrio.


