Benjamin Clementine, u sklopu svoje turneje „Sir Introvert and the Featherweights”, održao je koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture 29. ožujka. Njegov nastup nije bio samo koncert, već umjetničko iskustvo koje je posve izazvalo moja očekivanja. Clementine je jedan od onih izvođača koji uistinu utjelovljuju stvaranje i kreativnost. Mnogi avangardni umjetnici nastoje pomaknuti granice svog žanra ili izraza, a on je svakako jedan od njih. Njegov pristup glazbi ne slijedi komercijalne obrasce, već istražuje nove zvučne, vizualne i performativne elemente. Umjesto da se ograniči na prepoznatljive forme, on stvara izražajne komade u kojima se spajaju elementi kantautora, glumca i pjesnika. Ovaj jedinstveni spoj može biti izazovan za širu publiku, jer je njegov nastup poprilično apstraktan i eksperimentalan. Tako se nakon izvedbe „Shakespearea” zaustavio i iznervirano obratio publici: „Zašto svi je*eno pričate? Zašto tako glasno pričate tijekom našeg seta? Preglasni ste. Ako želite piće, uzmite piće, ali nemojte pričati. Ovo nije je*eni party. Ja poštujem vašu kulturu pa onda poštujte i vi moju.”
Na sceni je bio impresivan, odjeven u dugu bundu, s mračnim pogledom i aurom koja je gotovo hamletovski okupirala pozornicu. Ima nešto iskonsko i plemensko u njegovom nastupu, i moglo se osjetiti da to nije samo koncert, već i duhovna ceremonija, poput rituala griota koji pripovijeda glazbenu priču. Njegov izraz nije zabava, već poziv na introspekciju i neko puno dublje razumijevanje.
Iako sam očekivala da će ovaj koncert biti više u duhu pjesama poput „Delighted”, „Nemesis” i „Adios”, iskustvo je bilo nešto sasvim drugo. Bilo je zanimljivo i posve drugačije doživjeti ovakvu vrstu art koncerta s refleksivnim i ekspresivnim pjesmama, u snažnim avangardnim izvedbama koje su izazivale razmišljanje o tome što umjetnost zapravo znači i kako ju doživljavamo. S glazbom kao fuzijom žanrova i samim nastupom koji je ponekad bio zbunjujuć, no istovremeno fascinantan, u kontrastu s kaotičnom atmosferom predvorja, lupanjem zdjela u kuhinji na ulazu u dvoranu, glasnim i nezainteresiranim šankerima uslijed komorne izvedbe na pozornici, nekulturnim pričalicama u publici, Clementine je svojim performansom u Tvornici stvorio prostor u kojem je umjetnost bila ne samo doživljena, već i postavljena na test.
S pjesmama poput „Nemesis”, Clementine ne bježi od introspektivnih i često teških tema, poput ljubavi, izdaje, karmičkih posljedica i osobnih borbi. Njegove pjesme zapliću se u beskrajne spirale emocija, ostavljajući dojam trajne borbe s unutarnjim demonima i težnje za samoanalizom. Njegov umjetnički pristup spaja elemente elektronike, klasike, klavirskih pasaža, recitacija i klasičnog pjevanja, s divljim i iskonskim elementima koji neprestano izazivaju pozornost. Svjetlosni efekti i izmjena kadrova iz njegovih videospotova na videozidu kao da su trebali nadomjestiti one dijelove koncerta kada bi sa svojim Weatherweightsima glazbeno zapao u repeticiju, ali zapravo su još više naglasili neobičan odnos zvuka u cijeloj dvorani. Meni je nedostajalo više njegovog klavira i vokalne ekspresije po kojoj sam ga zavoljela prije desetak godina, ali ne uzimam to previše za zlo. Svaki umjetnik ima pravo razvijati svoje djelovanje i viziju.
Iako se ispričao da je samo čovjek koji griješi i tako opravdao potrebu da za neke svoje izvedbe još uvijek mora imati isprintan tekst, kao za izvedbu pjesme „Michael”, posvećenu njegovom nestalom prijatelju, naglašavanjem stihova „American dream tastes different in exile”, ili kasnije u „Condolence” – „I’m sending my condolence to fear, I’m sending my condolence to insecurities” podcrtavao je važne poruke. Dobila sam dojam da svojim performansom ovako izražava neke procese koje nije uvijek lako artikulirati kroz konvencionalne oblike. Ako mu je cilj da izazove reakciju, potakne introspekciju i nagne publiku da si postavi pitanje kako gleda (ili je navikla) gledati umjetnost, i kako je interpretira, to je definitivno uspio. Pa ako je aktualna i popularna glazba dosegla ovu gotovo neslušljivu razinu, glazba Benjamina Clementinea dolazi kao reakcija na komercijalizaciju glazbe koja je postala proizvod za potrošnju. S predivnim i dugim instrumentalnim uvodom na čelu, „Adios” je zvučala baš nezemaljski predivno. On je umjetnik koji se ne ukalupljuje u industrijske standarde i tržišne zahtjeve. To je jedino sigurno. Svojim nastupom u Tvornici nije pružio ni laganu zabavu ni instant razumijevanje, već je izazvao publiku. S gotovo petnaestominutnom „Condolence” koja prethodila završnom, ali aktualnom singlu „Tempus Fugit”, s upečatljivim i gotovo apokaliptičnim zborskim ukrasima, Clementine je imao maestralan završetak koncerta i tako ipak ublažio estetiku kaosa kroz svoje zvučne eksperimente.
Možda je najsnažnija poruka koju sam dobila na ovom koncertu ona o tome kako bi se trebali ponašati prema drugima. Zlatno pravilo podrazumijeva univerzalni zakon uzajamnosti – ideju da prema svim ljudima treba postupati s poštovanjem, ljubaznošću i integritetom. Često osjetim susramlje kad vidim kako se naša publika odnosi prema izvođačima na pozornici i, nažalost, ne znam što se treba dogoditi da se to promijeni, jer ona ne reagira čak ni kada opomena stigne od osobe za čiji je nastup izdvojila novac. Ako je to odraz naše unutarnje prirode, onda je to doista žalosno.