Pod sloganom „Sutok jazza” (Jazz Confluence), 42. Beogradski jazz festival još je jednom potvrdio svoju reputaciju jedne od najzanimljivijih regionalnih jazz-manifestacija. Od 21. do 24. listopada, Dom omladine Beograda ugostio je trinaest sastava iz različitih dijelova svijeta, nudeći presjek suvremenog jazza – od bluesa, neo-bopa i latino-jazza do eksperimentalnih i avangardnih pristupa. Među najupečatljivijim nastupima izdvojili su se koncerti američkog trubača Marquisa Hilla s projektom Blacktet Revisited, švicarskog vokalista Andreasa Schaerera i španjolskog pijanista Daniela Garcíje te violinističkog trija Aruna Ramamurthyja.
Ovogodišnji slogan inspiriran je vizualnim identitetom festivala, stiliziranom trubom na mjestu susreta Save i Dunava ispod Kalemegdana. Simbolika je dobro odabrana: Beograd je već više od pola stoljeća mjesto susreta različitih jazz-generacija, geografskih i glazbenih tradicija. Čak dvanaest sastava ove je godine na festivalu nastupilo prvi put.
Četvrtak je malo patio od slabije posjećenosti, što se moglo povezati s velikim predizbornim skupom studenata na Trgu Slavija, no ostale festivalske večeri bile su sasvim drukčija priča – dvorane su bile dupkom pune.
Jedno od najzanimljivijih iskustava ponudio je trio violinista Aruna Ramamurthyja, čiji se glazbeni jezik temelji na susretu južnoindijske karnatske tradicije i suvremenog jazza. Njegov pristup nije tek spajanje dvaju stilova, nego njihovo organsko prožimanje: tradicionalne rage i složeni ritamski obrasci postaju polazište za improvizaciju, dok violina mjestimice preuzima izražajnost i fraziranje indijskog vokala. Rezultat je hipnotična glazba u kojoj se susreću tradicija, ritamska kompleksnost i improvizacijska sloboda. Koncert je počeo prilično kasno, oko ponoći, no bio je jedan od onih nastupa zbog kojih se isplati ostati do kasno.
Posebno poglavlje festivala pripalo je švicarskom vokalnom virtuozu Andreasu Schaereru i španjolskom pijanistu Danielu Garcíji, koji su u klubu Amerikana održali možda najupečatljiviji koncert programa. Schaerer glas tretira kao punokrvni instrument, istražujući nevjerojatan raspon zvukova – od ritamskih obrazaca nalik udaraljkama do melodijskih improvizacija i gotovo nadrealnih zvučnih tekstura. Posebno je fascinantna bila skladba zasnovana na dijalogu dvaju jezika: u prvom dijelu, na španjolskom, glas se obraća Mjesecu, a u nastavku, na švicarskom njemačkom, Mjesec odgovara (s tim da je segment na njemačkom jeziku Schaererov autorski dodatak originalnoj španjolskoj skladbi). Maštovitu ideju Schaerer je izveo s fascinantnom preciznošću i gotovo kazališnom izražajnošću, dok je Garcia svojim pijanističkim dionicama bio ravnopravan sugovornik. Nešto više od sat vremena njihova zajedničkog nastupa prošlo je prebrzo, ostavljajući želju za nastavkom ove zanimljive suradnje. Glazbenici su s publikom podijelili kako su sve ovo novi materijali koji još nisu snimljeni, ali da će za par mjeseci u Madridu snimiti novi album, pa se svakako možemo veseliti tom diskografskom izdanju.
Odličan dojam ostavio je i portugalski kvartet pijanista Joãoa Paula Estevesa da Silve, koji je predstavio album „País Distante”, izdanje koje je 2025. zauzelo drugo mjesto na portugalskoj jazz-ljestvici.
Među najsnažnijim nastupima na glavnoj pozornici bio je koncert američkog trubača Marquisa Hilla i njegova sastava Blacktet Revisited. Nakon početnog dijela opterećenog nepotrebnim, pomalo pretencioznim šumom, glazba je napokon prodisala. Hillov topao, pun ton i sposobnost da jednostavne, repetitivne melodijske motive pretvori u emocionalno nabijene cjeline došli su do punog izražaja. Bubnjar Jonathan Pinson i basist Junius Paul istaknuli su se energičnom svirkom, dok je gitarist Emmanuel Michael slobodnijim, naizgled apstraktnim linijama stvarao zanimljiv kontrapunkt Hillovu melodijskom pristupu. Posebno lijep i introspektivan trenutak bila je Hillova solo izvedba pjesme „Somewhere Over the Rainbow”, u kojoj je, kao na trenutak zaustavljen, frenetični puls ustupio mjesto ogoljenoj, minimalističkoj ljepoti. U kontrastu s dotadašnjom zvučnom energijom, svaki je ton dobio dodatnu izražajnost, a melodija se razotkrila u svoj svojoj nježnosti i krhkosti.
Odličnu energiju donio je i talijanski saksofonist Tino Tracanna s osmoročlanim sastavom Panorchestra. Zanimljivi aranžmani i živahna interakcija puhačke sekcije obilježili su nastup, a posebno se izdvojila skladba „The Train and the River”, jazz-klasik Jimmyja Giuffrea, Boba Brookmeyera i Jima Halla iz 1957. godine.
S druge strane, nastup američkog sastava The Messthetics s tenor-saksofonistom Jamesom Brandonom Lewisom nije u potpunosti ispunio očekivanja. Spoj post-hardcorea i jazza u praksi se pokazao problematičnim zbog lošeg zvučnog balansa: gitarist Anthony Pirog dominirao je preglasnim i prodornim zvukom, dok je Lewisov saksofon ostajao gotovo potopljen u buci. Unatoč entuzijazmu dijela publike, takva zvučna slika nije dopuštala da do izražaja dođe kvaliteta glazbenika.
Unatoč neujednačenim dojmovima, 42. Beogradski jazz festival ponudio je uvjerljiv presjek suvremenih glazbenih tendencija. Njegova najveća vrijednost bila je upravo u raznolikosti – od južnoindijske klasične tradicije i europskog autorskog jazza do američkih eksperimenata na granici jazza i rocka. Ovogodišnji „Sutok jazza” tako je pokazao koliko različitih glazbenih svjetova može stati pod isti festivalski krov.
