Osječka publika ponovno je došla na svoje. U petak, 31. listopada, dvorana je gorjela pod svjetlima turneje “Doživjeti stotu”, a na pozornici su – kako i priliči – bili Goran Bregović i njegovo vječno Bijelo Dugme. Iako su godine neumoljive, Brega je i s punih 75 pokazao da ga želja za pozornošću nikad nije napustila. Dapače, čini se da njegov ego, taj stari motor karijere, još uvijek radi bez greške. Gitaru možda ne svira s onom mladenačkom lakoćom, ali način na koji drži publiku u šaci – to se ne gubi.
S njim su, naravno, bila i dva lica Dugmeta bez kojih bi cijela priča izgubila smisao: Tifa i Alen Islamović. Tifa je, kao i uvijek, dao sve što je imao. Na trenutke je djelovao krhko, no emocija je bila tu, sirova i iskrena. Njegov glas više nije onaj iz osamdesetih, ali svaka nota nosila je težinu vremena i uspomena. Publika mu to nije zamjerila – dapače, svaki stih pjevao je uglas s njim.
Islamović je pak ostao vjeran sebi – kreštav, žestok, standardan. Nije donio ništa novo, ali je svoj dio odradio pošteno. Bez iznenađenja, ali s rutinom čovjeka koji zna točno što publika od njega očekuje.
A publika je dobila sve ono zbog čega se Dugme i dalje voli – “Lipe cvatu”, “Ružica si bila”, “Kad bi’ bio bijelo dugme”, “Sve ove godine”, “Đurđevdan”, “Ima neka tajna veza”… Svaka pjesma izazvala je val nostalgije, svaki refren pretvorio dvoranu u zajednički zbor. U tom trenutku nitko nije razmišljao o tome tko više ne pjeva savršeno, tko je malo umoran ili tko gura projekt iz taštine – svi su jednostavno uživali u uspomenama.
Možda je to i najveća čar ovog benda: Bijelo Dugme nije samo glazba, nego sjećanje. Na neka lakša vremena, na prve ljubavi, na mladost. Bregović to zna i vješto koristi – održava tu emociju na životu, hrani je svojom pojavom i starim hitovima. I dokle god će publika dolaziti, on će je vraćati tamo gdje sve počinje – pod svjetla pozornice, uz rifove koji su obilježili cijelu generaciju.
Sve u svemu, koncert u Osijeku bio je ono što se i očekivalo – topla večer nostalgije, s pokojom borom više, ali istom strašću u zraku. Dugme možda nije više bijelo, ali još uvijek svira. I to je sasvim dovoljno.
Galerija fotografija; Bijelo dugme u Osijeku, foto: Ivan Novokmet
