Kako uopće početi s opisom onoga čemu smo svjedočili na drugom zagrebačkom koncertu Biohazarda? Prvi koncert održali su 1997. godine u Remetincu, nisam bila, ali sjećam se kako je to tada bila velika stvar. Drugi koncert koji su održali sinoć, 7.7, u klubu Boogaloo, također je bila velika stvar. Nisam očekivala puno jer više ni ne očekujem previše od bendova koji mijenjaju članove, pa se raspadnu pa se opet okupe i krenu na reunion turneju koje su postale popularne posljednjih godina. No, Biohazard je pokazao da je, unatoč svim promjenama kroz koje je bend prošao, i dalje onaj pravi sirovi hardcore bend.
Točno u 20 sati, prema najavi, nastupio je prvi bend, američki Striking 13, metal hardcore, za koje nisam prije čula. Nastupili su pred 50-ak okupljenih posjetitelja koji su odlučili poslušati bend ili se samo rashladiti, jer ono što je dobro kod Boogalooa je to da je prostor klimatiziran, što baš jako puno znači na ovim vrućinama. Pola sata svirke, ništa posebno, ništa novo, ništa neviđeno.
Nakon njih slijede poznatiji Sworn Enemy koji su na sceni već više od 20 godina te čiji repertoar publika dobro poznaje. Atmosfera u klubu se napokon počinje zagrijavati. Na bendu prije nitko se nije ni približio stejdžu, a kamoli malo pokrenuo. Na Sworn Enemy situacija je sasvim drugačija, nekoliko sing-a-long trenutaka na kojima se pridružuje i Bobby Hambel iz Biohazarda koji je odlučio malo se opustiti među publikom prije svoga nastupa. Nekolicina posjetitelja mu prilazi i slika se s njim, ali ništa prenaporno, Bobby ipak može slobodno brijati i gledati koncert.
Oko 21:30 kreće intro “Gonna Fly Now”, tema iz filma Rocky, nakon čega se Biohazard pojavljuju na sceni i kreću odmah brzo, ali ne glazbom već prvo riječima: “Želimo vidjeti circle pit”, i tada kreće pjesma “Wrong Side of the Tracks”. Mislim da je ovakav uvod pokazao kakav će ovo koncert biti: brz, žestok i nepredvidljiv. I upravo takav je i bio.
Moram napomenuti da je ovo onaj klasični Biohazard s originalnim članovima, dakle u bend se ponovno vratio i Evan Seinfeld koji je na neko vrijeme karijeru u Biohazardu zamijenio drugim oblikom entertainmenta, onim za odrasle s X predznakom. U ovoj postavi već sam ih gledala 2002.u Italiji, te ponovno 2012. bez Evana i nije to bilo to. Povratak Evana u bend bio je i razlog zašto sam odlučila ponovno otići na njihov koncert i dobro sam odlučila jer su nam pružili pravi spektakl.
Publika se napokon pomaknula skroz do stejdža, kreće pogo, stage diving, sing-a-long, sve ono što smo nekada imali stalno na hardcore koncertima. Atmosfera je zagrijana od samoga početka, pjesme se redaju, “Shades of Grey”, “Fuck the System”, “Urban Discipline”, “Tales from the Hard Side”… Bend konstantno komunicira s publikom, Evan, Bobby i Billy svi imaju poneku riječ za publiku.
Sa prvim taktovima pjesme Down for Life, atmosfera se penje do usijanja i taman kada treba krenuti kaos odjednom je uslijedila tišina. Bubnjar, Danny Schuler, odlazi sa scene i sve staje. Članovi benda se pogledavaju, gitarista Billy Graziadei se obraća publici i govori da oni sviraju pravu glazbu, da nemaju nasnimljene trake (valjda playback). Nešto u tom stilu, jer nikome nije bilo jasno što se dogodilo s bubnjarom. Ostatak benda improvizira na gitarama, animiraju publiku neka viču “Yeah, motherfucker!”, Evan ima svoj stage diving trenutak, sve samo kako bi se održala energija u dvorani. Ipak, nakon nekoliko minuta malo pomalo svi odlaze sa scene. Bobby se povlači posljednji, on je još imao jedan solo na gitari te kratak govor o tome kako bez nas i ove muzike ne bi imao ništa, kako je bio na ulici bez škole i bez perspektive, a onda mu je glazba pokazala da postoji bolji put.
Nakon 20-ak minuta pauze u kojoj nitko ne zna što se točno događa, Billy se vraća na scenu i obavještava nas da je bubnjaru pozlilo, koliko sam ja razumjela onesvijestio se, ali da će nastaviti kroz nekoliko minuta, samo da se još malo oporavi. Nakon pauze od pola sata, u kojoj je i većina publike izašla na zrak osvježiti se malo, Billy se ponovno vraća i kaže: “Krećemo za par minuta.” Vraćaju se u punom sastavu te kreću s “Black and White and Red All Over”.
Bobby u jednom trenutku priča kako je dan ranije bio kod doktora u Zagrebu, kako sam ja shvatila jer su rekli da su proveli odličan day off u Zagrebu, i da je dobio dobre vijesti i da nas sve voli, i da nas New York voli. Billy zatim najavljuje sljedeću pjesmu kao posvetu bendovima Agnostic Front i Sick of It All, a posebno frontmenu Louu Kolleru koji se bori s karcinomom. Vrijedi napraviti malu digresiju i spomenuti da se Louu bliži rođendan (15.7.) te da je njegova kći pokrenula inicijativu za prikupljanje kratkih video čestitki. Svi koji žele poslati poruku podrške i lijepe želje za rođendan mogu snimiti kratak video do 20 sekundi i poslati ga na slijedeći e-mail: .
Kreće “Five Blocks to the Subway” i iako je ponovno zavladao kaos u publici, zvuk nažalost više nije bio dobar jer su se svi raštimali za vrijeme prekida. No, nema veze, sve je to taj pravi sirovi hardcore, a Billy riječima “Our stage is your stage” poziva publiku da im se pridruže na sceni i počinje pjesma “Punishment”. Kaos na stejdžu gdje je sada uz bend još dodatno 20-ak ljudi iz publike koji pjevaju uz bend te dajvaju na samome stejdžu. Još par minuta i malo prije 23 sata koncert završava.
Nema bisa, ali nitko ga nije ni tražio. Dobro je što se bubnjar uopće i vratio i uspio dovršiti koncert, te se nadam da je danas opet u punoj formi jer su tek na početku jednomjesečne europske turneje. U našu blizinu ponovno dolaze 26.7. u Budimpeštu, te 28.7. u Novi Sad, pa svi koji ih žele ponovno pogledati, prilike ima.
Ovo je definitivno bio koncert za pamćenje, ne samo zbog toga što je Biohazard pružio odličnu žestoku hardcore svirku, već su nam upravo ponovnim vraćanjem na stejdž pokazali da su ovdje upravo za publiku i radi publike. A ta publika nije otišla odmah nakon koncerta, iako je bio utorak, ekipa je ostala ispred kluba i oko kluba i djelila dojmove sa koncerta. Baš kao nekad. Hardcore still lives.
Galerije fotografija; Biohazard, Sworn Enemy i Striking 13, foto: Luka Crnjak
