Bloc Party – “Anatomy of a Brief Romance”: povratak koji ne traži povratak

Neke bendove ne možeš slušati a da se ne uspoređuješ s onim tko si bio kad si ih otkrio. Block Party su takav slučaj. Čim je bio najavljen izlazak novog albuma, sjetio se kako je Silent Alarm zvučao 2005.: nervozno, pametno, nimalo kao ostatak britanske indie scene. Zato sam Anatomy of a Brief Romance, njihov sedmi album, objavljen 11. rujna, dočekivao s rezervom. Ne zato što nisam htio novi Block Party, nego jer sam znao da to više ne može biti isti bend. Od Silent Alarma prošla je 21 godina, a od Alpha Gamesa četiri.

I dobro da nije.

Ovo nije pokušaj da se bend vrati u 2005. Nema tu kopiranja stare energije ni glumljenja da vrijeme nije prošlo. Kele Okereke napravio je album o tome gdje je bend sada, a taj “sada” je jedna konkretna ljubavna priča koja nije dobro završila. Album ide redom: prva privlačnost, uzbuđenje, pa sumnje, ljubomora, svađe i na kraju prekid. Otvara ga „22.01.22″, pjesma s naslovom poput datuma, mračan i atmosferičan uvod u kojem Kele pjeva o tome kako je prvi put ugledao osobu koja će mu obilježiti godinu.

Ovakav koncept lako propadne u pretenciozno pretvaranje privatnog života u “umjetnost”. Ovdje nije, jer se Kele ne štiti. Sam je rekao da se sve u tekstovima stvarno dogodilo i da ga je to plašilo i to se čuje. Metafora gotovo da nema, govori otvoreno o privlačnosti, nesigurnosti i prekidu. Stvara se osjećaj kao kao da prisluškujemo tuđi razgovor. Nekome će to biti iskreno i osvježavajuće, a nekome previše privatno, kao stranice dnevnika koje su slučajno postale pjesme. Mene ta nesavršenost zapravo drži, ne zato što je svaka pjesma jaka, nego zato što album zbog nje zvuči stvarno.

Zvuk se opet promijenio. Producent je Trevor Horn, čovjek iza Grace Jones, Pet Shop Boysa i Frankie Goes to Hollywood, a Kele je album opisao kao “disco heartbreak”. Lissackove gitare još su tu, ali više ne vode glavnu riječ kao nekad. Sintesajzeri, elektronika i plesni ritmovi daju albumu sjajniji, uglađeniji zvuk, a uz Kelea i Lissacka sviraju bubnjarica Louise Bartle i Harry Deacon, novi basist i klavijaturist kojemu je ovo prvi album s bendom. Mjestimično je to skoro plesni album, samo što se na tom podiju netko pokušava držati na nogama dok mu se život raspada. Ritam često ide protiv teksta: glazba korača naprijed, a onaj tko pjeva ne stiže za njom.

Najbolje se to čuje u „Now We Can’t Be Friends”. Umjesto standardne balade o prekidu dobiješ pjesmu uz koju bi se moglo plesati, kao da se jedino tako može dalje. Kad se glazba i priča poklope, album je najbolji. „Coming On Strong” ima onu zaraznu energiju i pokazuje da je ispod novih slojeva isti bend. „Love Bombs” miješa privlačnost i nelagodu, a „Lagoon Blue” me i dalje drži, jer je upravo tu osobna priča prestala biti samo Keleova.

Toga mi je na nekim drugim pjesmama nedostajalo. Kad pjevač govori o svojoj boli, želim u tome naći i nešto svoje. Na Silent Alarmu i A Weekend in the City to je dolazilo samo od sebe: pjesme su bile konkretne, ali su ostavljale mjesta i za slušatelja. Ovdje ga ponekad nema. Previše jasno znam o čemu Kele govori, i to je istovremeno najveća snaga i najveća slabost albuma. Nešto što je važno autoru ne mora biti važno i meni. Nekoliko pjesama zvuči kao bilješke koje nisu dovršene: ideja je tu, osjećaj je tu, produkcija je često odlična, ali pjesma ne prelazi granicu između osobnog zapisa i nečega što se tiče i drugih.

Zato me druga polovica više zanima. Kad euforija splasne, album prestaje tvrditi da je nova ljubav čudo, a na vidjelo dolazi ono neugodnije: ljubomora, nesigurnost, svađe, osjećaj da gubiš tlo pod nogama. Postaje manje romantičan, ali uvjerljiviji. „Worst Birthday Ever” tu radi odlično, a „Now We Can’t Be Friends” i završnica polako razdvajaju dvoje ljudi. „Eulogy” zatvara album gorko, ali nekako čisto. Nema velikog finala, nema trenutka u kojem se sve objasni. Samo shvaćaš da je gotovo.

Kritičari su podijeljeni, što me ne čudi. Neki ga hvale radi iskrenosti i katarzičnosti, dok drugi kriziraju glazbu bez oštrine i bez rifa koji bi ostao negdje u glavi. Ja sam tu negdje u sredini. Ako očekujem još jedan Silent Alarm, bit ću razočaran. Ako prihvatim da se u više od dvadeset godina promijenilo sve, ljudi u bendu, njihovi životi, publika i cijela scena, album ima puno više smisla.

Ne mislim da je ovo njihov najbolji album, a ni da pokušava to biti. Više mi zvuči kao album čovjeka koji je došao u određenu fazu života i htio zapisati što mu se dogodilo, a Block Party mu je za to poslužio kao okvir. Bilo bi najlakše vratiti stare gitare, pojačati nervozu, ubaciti par velikih refrena i pustiti nostalgiju da odradi ostalo. Nisu to napravili. Napravili su album o tome kako je biti stariji, iskusniji i i dalje sposoban ponoviti iste greške kao s dvadeset i nešto. To mi je najdraže. Nije elegantan, nije uvijek odmjeren, ponekad je preizravan, a ponekad teatralan, ali je dovoljno iskren da ga ne mogu otpisati.

Zato ga ne vidim kao veliki povratak. Povratak znači vraćanje nečemu što je postojalo, a ovaj album govori o suprotnom: o tome da se ne možeš vratiti gdje si bio pa moraš naći drugi razlog da ideš dalje. Neću mu se vraćati zbog svake pjesme. Vraćat ću mu se zbog osjećaja koji ostavi, a nakon više od dvadeset godina benda možda je i to sasvim dovoljno. (I da možda ponekad malo razgiba motor na gramofonu na tih 45 RPM. 🙂 )