Blur – “13”

Subjektivno, dakle… I ‘ajmo ipak reći kako je većina tih pjesama svoj inicijalni bljesak dobila po prekidu dugogodišnje ljubavne veze frontmena i autora Damona Albarna i kolegice Justine Frischmann iz benda Elastica i kako je baš taj događaj presudno utjecao na ton albuma, ali ostaviti stvari na takvom objašnjenju bilo bi više nego nepotpuno. Zato na vrijeme dodajmo priči dolazak meštra od elektronike Williama Orbita za producentski stolac umjesto dotadašnjeg stalnog ravnatelja Stephena Streeta, odluku koja je šire otvorila vrata supersoničnoj pustolovini na koju se bend otisnuo prethodnim, prijelomnim eponimnim albumom. Novo, predmilenijsko vrijeme u kojem je britpop već postao jezik neke više ili manje dične prošlosti te sazrijevanje ekipe kao rasnog benda sposobnog za iskakanje iz svih ladica i hipsterskih ljepljivih mreža, osnažilo je Blur u svojim, vjerujem, davnim željama da snima glazbu koja će odražavati afinitete i mogućnosti benda daleko više nego nekakav nacionalni pa i globalni present tense ili očekivanja publike i kritike. Ono što je u tim okvirima i raspoloženjima zabilježila Albarnova uzdrhtala ruka i potezi sve manje obuzdanih gitara Grahama Coxona u režiji odlično odabranog Orbita (koji je i od Madonne uspio napraviti dugoročno kvalitetan i ozbiljan proizvod) i uz podršku raspoloženih Jamesa i Rowntreeja sastavili su impresivnu zbirku pjesama guste, jedva prohodne teksture te bogatih, ali i dovoljno dvosmislenih emocija i raspoloženja.

Uvodna “Tender” jasno daje do znanja da autor pati i da se bori s tim (“Tender is my heart for screwin’ up my life; Lord, I need to find someone who can heal my mind“), kao što daje mig što možemo očekivati u nastavku. Ali ta osob(e)na inačica gospela za novo glazbeno doba samo je prolog, koliko god snažna i bogata pjesma bila. Jer, nisu se s njom raspali i po odvodima iscurili ni Albarn ni ostali baš kao što nas gotovo uopće nisu pripremili za putovanje koje slijedi. Naime, već po zadnjim sjetno-ohrabrujućim taktovima tog pokušaja džepne samopomoći u nepunih osam minuta, nadolaze oštre distorzije i nabijeni ritam u koitusu punka i klupske kulture. “Bugman” je podivljala suprotnost prethodnoj pjesmi, bučni komad inkarniranog viška energije i emocija spreman za ispaljenje u orbitu. Zadirući u područja na prijelazu glazbe u čistu buku high-tech radionice, pjesma je tako prva prava naznaka meštarskih direktiva za labavo-konceptualnu štoriju o međuljudskim odnosima. Jer, na “Coffee & TV” gotovo da zvuče onako kako su to radili u najdičnije dane britpopa, ponovno iznenadivši prosječnog putnika namirnika. No, Coxon je taj koji (uz to što je preuzeo i vokal budući da je tekst, iznimno, njegov) koji ponovno daje oduška svojoj gitari i čini baš fini uvod u novi krik u zapovijednom modu (“Give me good times, give me sali-va, give me fever, I’m a believer!“), mušičavu “Swamp Song”, rastegnutu između punka i glama. A onda se zvučna tapiserija rasplinjuje i ponovno zgušnjava i tako naoko unedogled na sjajnoj “1992”, što je ujedno brojka koja označuje početak Albarnove veze s Justine. Duga na način kojim dosada ustupa mjesto stalnom iščekivanju, a svaka nova sekunda pravda onu prethodnu i vapi za onom sljedećom, “1992” na suptilan način čini, ako ne srce, onda sigurno aortu albuma.

Dok “B.L.U.R.E.M.I.” praši po glam-rock estetici, njezina kompaktnost prijeti pucanjem sve do sastajališta punk i techno otpadništva. No tada Blur nanovo izvijaju vlastiti svemir i na sugestivnoj sci-fi-psycho-thriller podlozi prizivaju slike kozmičkih bitaka i bježeće emotivnosti. “Battle” je gusta, sabijena “pjesmetina” od kakve se rade cijele strane vinila, no u slučaju “13”, kao da je u pitanju tek još jedna precizno vođena glazbena beštija koju ne možete preskočiti na putu kroz tako intenzivnu izložbu. “Mellow Song” je tiha i krhka, poput duše izvučene kroz grlo na nemilorsrdno svjetlo dana, ali samo da bi se opet zagrnula dozom kulerštine kakva je – nerijetko napadana i smatrana viškom na albumu – “Trailerpark” sa svojim napadno neodređenim stihom “I lost my girl to the Rolling Stones“.

Albarn i društvo ni tu  ne zastaju da se ogledaju u zrcalu koje ionako iskrivljuje stvarnost; “Caramel” je dugi, cvileći i skvičeći složenac, nešto poput glazbenog aparata iz neke bliske budućnosti iz kakve se ionako čini da cijeli album dolazi (da, čak i danas, pa svi pametniji neka me slobodno popljuju), odvrnut na netestirani auto-pilot mod, sa svim pomoćnim funkcijama na “on”. Sve to a da ne zasmrdi na “overload” niti prizove u sjećanje poruke tipa “tape loading error” – tko ju je preživio, doći će na “Trimm Trabb” koja zvuči kao ozbiljniji nastavak “Trailerpark”. Završnici, pak, pripada bolno iskrena, gotovo ogoljena “No Distance Left to Run”, najotvorenija poruka otišloj ljubavi i suočenje s vlastitim odrazom na nikad dovoljno mirnoj površini vode. Izbjegavajući patetiku u milimetre preciznom navigacijom, Albarn plače i skriva suze, ne štedi ni sebe ni svijet i tu više zaista nije ostalo ničeg što bi moglo nastaviti priču. Preostao je tek tipično blurovska instrumentalna minijatura, “Optigan 1”, prikladno turobna, a opet teatralno nedefinirana, otvorena prema svim zamislivim nastavcima.

Subjektivno, dakle, da, još jednom da istaknem, tek da bude posve jasno. “13” je album kakav teško iskače iz usta kao “najbolji kojeg su snimili”, ali koji samostalno, dakle, odvojen od ostatka opusa svojih redatelja, scenarista i glumaca, predstavlja poseban univerzum, malen, ali grandiozan u teksturi. Brutalno jednostavan u svemu osim samom sadržaju (nazvan jednostavno po studiju u kojem je sniman ali i po broju pjesama, s naslovnicom na kojoj je, uz Coxonovu sliku, samo naškrabana ta famozna brojka 13, s omotom lišenim ikakvih informacija pa i konkretnog sadržaja), šesta postaja Blurova putovanja intenzivno je, zahtjevno slušateljsko iskustvo, kao pravi odraz katarzične naravi svoga nastajanja. Tko voli, nek’ izvoli; kome se i ne svidi, neće proći neshvaćen. Meni osobno, s potpunim uvjerenjem ću reći – najbolji album benda.

“13” u najnovijem izdanju dolazi u luksuznom redizajnu s dodatnim diskom prepunim B-strana singlova i rariteta iz tog razdoblja djelovanja benda obilježenog brojnim remiksiranjima (svaki je član benda tako, primjerice, dobio prigodu smiksati svoju viziju pjesme “Bugman”). Kao i ostala ovogodišnja remasterirana izdanja, album je dostupan samostalno u 2CD ambalaži kao i u sklopu superluksuznog paketa “Blur 21” koji povodom dvadeset i jedne godine djelovanja okuplja sve albume benda i pregršt bonus materijala.

Toni Matošin