Dobitnici mnogobrojnih priznanja i nagrada, između ostalog višestruki dobitnici Grammyja te najvišeg priznanja za jazz umjetnike Nacionalne zaklade za umjetnost (NEA): sopran i tenor saksofonist Branford Marsalis i pjevačica Dianne Reeves će 10. studenoga nastupiti u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U programu “Celebrate John Coltrane” predstavit će album “Dedicated to You” koji su snimili u povodu obilježavanja 100. obljetnice rođenja legendarnog jazz glazbenika: tenor i sopran saksofonista Johna Coltranea.
Upravo u tom, koncertnom okružju Marsalis se osjeća najbolje. Iako je tijekom karijere, koja traje već gotovo pola stoljeća, snimio više od 30 albuma kao vođa sastava i puno više u suradnji s drugim glazbenicima, ipak prednost daje koncertima kao što je ovaj koji će održati u Zagrebu. Tako je već osjetio čari muziciranja u Lisinskom, baš kao i Dianne Reeves. “Nastup je važniji od snimanja albuma, osim ako nemate nešto jako važno za reći”, rekao je razgovoru za Novi list uoči dolaska u Zagreb. “Često mislim da u umjetničkoj glazbi koristimo pop glazbenike kao modele. U popularnoj glazbi, osoba koja je nepoznata može napraviti pjesmu koja postaje stvarno uspješna i tada može prodati milijune primjeraka. To se često događa. Mi nećemo prodati milijune primjeraka ničega. Dakle, ako snimamo album, on bi trebao biti o nečem drugom osim o tome da sam napisao neke skladbe i odsvirao solo dionice. Ploče su dokumenti o tome jesi li se poboljšao kao glazbenik ili si ostao isti ili si se pogoršao. To je sve što snimke čini važnima. Ali najvažniji dio za mene su koncerti. Svirkom s drugim glazbenicima razvijamo svoj identitet.”
Za njega Coltraneova je glazba nešto posebno, po mnogočemu se izdvaja od sve druge u povijesti jazza. Uostalom, on je jedan od glazbenika kojeg su saksofonisti najviše oponašali, kojeg i danas pokušavaju imitirati. Coltrane je stekao kultni status. Ponekad ga štuju kao sveca. Njegovi sljedbenici otišli su toliko daleko da su 1971. u San Franciscu utemeljili Saint John Coltrane African Orthodox Church koja njegovu glazbu i tekstove koristi kao temelj za svoje liturgije.
Emocionalna telepatija
To nije prvi put da je Marsalis tematski obradio glazbu iz određenog razdoblja Coltraneovog stvaralaštva ili neka njegova djela. Zapravo, sustavno se bavio proučavanjem i sviranjem njegove glazbe. Tijekom karijere svirao je razne njegove skladbe. Primjerice, prije više od 30 godina uhvatio se u koštac s njegovom kultnom, ali rijetko sviranom četverostavačnom suitom “A Love Supreme” i istoimenim albumom. Izvodio ju je na turnejama i snimao za albume. Jednu verziju objavio je na kompilacijskim albumu “Stolen Moments: Red Hot + Cool” iz 1994., jednu na albumu “Footsteps of Our Fathers” iz 2002., a jednu na DVD-u i CD-u “Coltrane’s A Love Supreme: Live in Amsterdam”, koji donosi snimku koncerta što ga je 2003. održao u amsterdamskom Bimhuis Jazz Clubu. Upravo ta glazba ukazuje na duhovnu prirodu njegovog djelovanja. No, Marsalis ima vlastiti pogled na to, drukčiji od većine drugih glazbenika ili kritičara, posebice u pogledu suradnje članova velikanovog legendarnog kvarteta: klavirista McCoya Tynera, kontrabasista Jimmyja Garrison i bubnjara Elvina Jonesa. “Ne razmišljam o tome”, kaže Marsalis. “Glazba može biti duhovna. Često se kaže da je John Coltrane bio vrlo duhovan čovjek. Znam da nekoliko članova benda u tom bendu nisu bili duhovne osobe. Dakle, ako je duhovnost bila najvažniji element glazbe, onda ne bi mogla zvučati tako dobro kao što je zvučala, jer drugi dečki nisu razmišljali na taj način. Dakle, postoji određena vrsta duha komunikacije i emocionalne telepatije koja se događa s bendovima koji rade zajedno i brinu o takvim stvarima. John Coltrane Quartet bio je izvanredan komorni sastav. Kod njega se radilo o pronalaženju ljudi koji imaju jedinstvene vještine i dopuštanju da te vještine koriste za zajednički cilj. To je bila lekcija koju sam naučio kada sam tražio glazbenike za svoje grupe.”
No, u nastojanju da se pokloni njegovim idealima i oda počast njegovom doprinosu jazzu, odlučio je krenuti manje utabanim putem. Iznenadio je odlučivši za ovaj veliki jubilej obraditi i snimiti glazbu koja je nastala kao rezultat suradnje Coltranea i pjevača Johnnyja Hartmana. Povod je bio praktične prirode. “Pretpostavio sam da će ove godine biti puno albuma posvećenih Johnu Coltraneu”, napomenuo je. “Jedan od onih koji vjerojatno neće biti sniman toliko često je ovaj, koji je ostvario s Johnnyjem Hartmanom. To nam je dalo priliku da radimo sa sjajnom pjevačicom, Dianne Reeves. I sve se vrlo brzo poklopilo.”
Zanimljivo je da je Kurt Elling 2009. snimio album “Dedicated to You: Kurt Elling Sings the Music of Coltrane and Hartman”, a skladbe s albuma “John Coltrane and Johnny Hartman” izvodio je sastav Klasična hrvatska četvorka uz pjevača Gorana Ilića. Hartmana je obožavao i proučavao i Massimo, što se osjeća u njegovim izvedbama, iako ga je karijera odvela u drugom smjeru. Marsalis je posebno nostalgičan prema albumu “John Coltrane and Johnny Hartman” koji je 2013. uvršten u Grammy Hall of Fame. Naime, u njega se zaljubio kao dvadesetogodišnjak. “Bilo ga je jednostavno sjajno slušati”, govori s oduševljenjem. “Vrlo je romantičan. Coltrane je prekrasan izvođač balada, a o tome ljudi ne pričaju često. Kada spomenete Johna Coltranea, svi počinju govoriti o albumima “Giant Steps” ili “A Love Supreme”. Njegovo sviranje balada je zaista izvrsno. To je bila jedna od važnijih ploča koje sam puno slušao kad sam bio mlađi. Izbor pjesama je odličan, emocija koju osjećam kad ga slušam je odlična.”
Za suradnicu na snimanju ovog albuma, koji je objavljen u LP i CD formatu, Marsalis je odabrao pjevačicu Dianne Reeves koja se pridružila njegovom stalnom kvartetu. I za nju to je bio već poznat glazbeni materijal. Naime, budući da su njezini roditelji voljeli glazbu Johnnyja Hartmana, od djetinjstva je bila sklona albumu “John Coltrane and Johnny Hartman” i raznim aspektima te glazbe. Album su snimili brzo, baš kao i Coltrane i Hartman. “Vrlo brzo sve se poklopilo”, prisjetio se Marsalis. “Nije to od početka bilo kao da imam tu neku sjajnu ideju i da ćemo reći: “Oh, napravit ćemo to zajedno. Zajedno ćemo snimiti ploču posvećenu Johnu Coltraneu i Johnnyju Hartmanu.” Bilo je važno koji će nam se pjevač pridružiti. Imao sam jednog na umu i pitao sam ga, ali on nije pristao. Odlučio sam prespavati i kad se probudim, smisliti nešto drugo. Probudio sam se i odlučio pozvati Dianne Reeves, a ona je odmah pristala. Tako sjajno. To je bilo to. Otišli smo u studio i snimili album. Sjajna je. Bilo je to zabavno snimanje. Završili bismo ga za jedan dan, ali imali smo administrativnu pogrešku usred snimanja. Dakle, prvog dana smo snimili samo jednu pjesmu. Nekako smo izgubili energiju. Ali sljedeći smo dan snimili ostatak albuma, pet pjesama. Sve smo ih snimili u jednom ili dva pokušaja, nikad više od dva.”
Svestran glazbenik
Bila je o fantastična kombinacija – jedan od najboljih jazz bendova na svijetu u suradnji s jednom od najboljih pjevačica na svijetu. Naime, oboje u svojim životopisima bilježe suradnje s velikanima jazza, Marsalis s Artom Blakeyem, Lionelom Hamptonom, Clarkom Terryjem, Milesom Davisom, Sonnyjem Rollinsom, Herbiem Hancockom, Stingom, sastavom Greateful Dead i drugima, a Reeves je pjevala je uz mnoge orkestre, ali i Wyntona Marsalisa, Clarka Terryja, Phila Woodsa, Tootsa Thielemansa, Bobbyja Hutchersona, Jamesa Moodyja, Joshue Redmana, Joea Williamsa, Nicholasa Paytona i Herbiea Hancocka. Zahvaljujući bogatom iskustvu koje su stekli u tim suradnjama nije im trebalo puno da nađu zajednički jezik. Izvedbe su oblikovali u studiju, na samom snimanju. Umjesto da oponašaju izvornike s albuma, ponudili su novo, svježe viđenje te glazbe. Zahvaljujući spontanosti i smislenoj suradnji stvorili su duboko osjećajan, zajednički hommage jednoj od najistaknutijih figura jazza. Između ostalog, Dianne Reeves je ostvarila sjajnu glazbenu interakciju s kvartetom Branforda Marsalisa, jer ona je također dobra komunikatorica. “Sjajno se uklopila u naš sastav, koji čine dugogodišnji prijatelji”, govori. “Zapravo, naš je posao bio prilagoditi se njoj, više nego što je njen posao prilagoditi se nama. Dobro poznam dečke u svojoj grupi i znao sam da joj se možemo jako dobro prilagoditi. To je kao igranje nogometa, čovječe. Nakon nekog vremena, nakon što igraš 20 godina, prilično dobro znaš kako igrati nogomet. Dakle, nema se o čemu puno pričati. Osim toga, ako novi član igra 15 godina u drugim timovima, ne moraš toliko razmišljati. Dakle, dobro je funkcioniralo. Ima odličan, jedinstven glas. Ona je glazbenica našeg naraštaja. Jednostavno volim način na koji interpretira pjesme. Mislio sam da će biti vrlo jednostavan proces snimanja ako radim s profesionalcem poput nje. I bio je.”
Album “John Coltrane and Johnny Hartman” iz 1963. jedini je na kojem je dokumentirana Coltraneova suradnja s nekim pjevačem ili pjevačicom. Baš zato zagonetno je zašto je slavni saksofonist odabrao upravo njega. To je pitanje do danas ostalo neodgovoreno, sve se teorije zasnivaju samo na pretpostavkama. Jedna od njih je da je Hartman bio odličan, ali podcijenjen pjevač i da je Coltrane mislio da je njegova misija predstaviti ga široj publici. “Ne znam zašto je za suradnju odabrao baš Johnnyja Hartmana”, promišljao je Marsalis. “Možda je tu odluku donio s Bobom Thieleom, producentom koji je s njim u to vrijeme snimao albume za diskografsku kuću Impulse!. Pretpostavljam da je bilo više razloga. Bio je pjevač poznat u jazz zajednici, ali ne i u širem krugu ljubitelja glazbe. Vjerojatno je osjetio da s njim može dobro surađivati. Nije to objasnio ni u jednom intervjuu, stoga mi je teško reći zašto je odabrao baš njega. Možemo reći da je Coltrane možda želio baciti svjetlo na njega, ali ne možemo to dokazati. Nema načina da se to stvarno sazna. To je samo nečije mišljenje. Ali odabrao je osobu koja je s njim jako dobro surađivala i to je bilo sjajno. To je odlična ploča.”
Na toj ploči izvode isključivo balade, a taj su model poštivali i Marsalis i Reeves. U oba slučaja radi se o dojmljivim izvedbama. Baladni pristup bio je samo jedan aspekt Coltraneovog glazbenog karaktera. Njega, ustvari, karakterizira višeslojno stvaralaštvo. “Ne postoji način da se to stvarno opiše”, tvrdi Marsalis. “Najbolji način da se to spozna je slušati ploče. Ne možete riječima objasniti nekome kako nešto zvuči. Riječi su tu nedostatne. Jednostavno bio je svestran glazbenik. Svirao je ranu swing glazbu, svirao je s big bandovima, svirao je s R&B bendovima, svirao je sve. Dakle, njegova glazba kretala se u raznim smjerovima, za razliku od onoga što sviraju mnogi drugi koji su se specijalizirali za jedno određeno područje.”
Veći izazov
U to vrijeme, u prvoj polovici 1960-ih, Coltrane je za svoje albume snimao izvedbe uglavnom vlastitih skladbi, s izuzetkom tri ploče: “John Coltrane and Johnny Hartman”, “Ballads” i “Duke Ellington & John Coltrane”. Dakle, bilo mu je važno snimati i jazz standarde, iako je bio sjajan skladatelj. “Nije morao”, primjećuje Marsalis. “Samo mislim da bi, na primjer, ako namjerava snimiti ploču s Johnnyjem Hartmanom, Hartmanu bilo jako teško riječima opisati “Giant Steps” ili pjevati tekst za “A Love Supreme” ili smisliti riječi za “Crescent”. Njegove su izvedbe bliske komornoj glazbi. To je glazba koja je napisana za grupu bez pjevača. Ako poželi snimiti album s vokalnim izvedbama, bilo bi pametno odabrati pjesme skladatelja koji pišu za pjevače, a Coltrane to nije radio. Čak i kad je izvodio standarde, skladbe koje imaju tekstove, ne vjerujem da je razmišljao o tekstovima. Mislim da to uopće nije važno. Ne razmišljam o stihovima. Znam da mnogi glazbenici to rade. Ako je skladba stvarno jako dobra, možete čuti što vam njezina emocija pokušava reći i iz toga možete stvoriti svoju emociju. Ako je skladba dobra, iz teme dolazim do ideja kako ju odsvirati, kako na to odgovoriti novim zamislima. Moj je otac (poznati jazz pijanist i glazbeni pedagog Ellis Marsalis, op. a.) vjerovao u stihove. Ali slušate li Adagio stavak Beethovenova klavirskog koncerta br. 5, pitate se kako zvuči tako lijepo iako nema teksta. Zvuči prekrasno. Tekst nije potreban. Duke Ellington je pisao kompletne kompozicije. Pisao je suite, ponekad bez vokalnih dionica. Dakle, glazbi ne trebaju tekstovi. To uopće ne čini veliku razliku. Veći je izazov potpuno promijeniti boju zvuka za svaku skladbu tako da odgovara svakoj skladbi, umjesto da imate jedan zvuk i koristite ga za sve.”
Marsalis je za ovaj album odabrao sve skladbe s albuma “John Coltrane and Johnny Hartman”, standarde “They Say It’s Wonderful”, “Dedicated to You”, “My One and Only Love”, “Lush Life”, “You Are Too Beautiful” i “Autumn Serenade”, ali i neke druge, Coltraneove “26-2”, “Central Park West” i “Big Nick”. Naime, iako je poznat i kao free jazz glazbenik, Coltrane je apsolvirao tradiciju jazza, upoznao se s jazz standardima, proučio kako su ih svirali stari majstori, a potom je razmišljao kako bi ih on mogao razvijati i učiniti svojima.. U izvedbama standarda posebice je uvjerljiva Dianne Reeves. Naime, dobro je upoznata s tim repertoarom, između ostaloga i zahvaljujući suradnji s glazbenicima starijeg naraštaja, primjerice Clarkom Terryjem. “Mnoge pjesme koje je pjevala Dianne ili pjesme Johnnyja Hartmana, nisu one koje bih ja nužno svirao kao instrumentalist”, pojašnjava. “Zato je to bila prilika za mene da u osnovi pratim Dianne, da ne razmišljam o sviranju dugih solaža ili stavljanju svojih ideja u prvi plan, već da funkcioniram u pozadini. Mislim da je to veći izazov nego brinuti se o tome koji su stihovi, jer svi mogu znati stihove. Ionako svatko ima drugačiju interpretaciju teksta. Ne razmišljamo o glazbi na taj način. Jednostavno sviramo skladbe. Ne vježbamo puno, ne uvježbavamo skladbe. Sviramo skladbu, a zatim odlučimo kako bismo to trebali napraviti u konačnici. Potom to prodiskutiramo i snimimo.”
Razmjena ideja
Kao interpretatoru jazz standarda, ali i kao skladatelju, Marsalisu je najvažnija melodija. To mu je bilo važno i u suradnji s Dianne Reeves. U svojoj su suradnji pažljivo zadržali ljepotu melodije svake skladbe, a tek potom razmišljali su o nadogradnji improvizacijama. Baš kao što je Coltrane učinio u suradnji s Hartmanom, Marsalis je postupio u osmišljavanju glazbe s njom, kao petom članicom benda. Uz to što su veliku pažnju posvetili melodijama, izvedbe su opuštene, nježne, po principu manje je više, uvjerljive… “Melodija je najvažniji dio pjesme”, ustvrdio je. “To je dio koji ljudi pamte. Nitko se ne sjeća vašeg sola, ali svi pamte melodiju i način na koji ju svirate. Naravno, kao glazbenici, volimo vjerovati da su naše solaže najvažniji dio, ali nisu. Ako je melodija loše odsvirana, solo ne može spasiti pjesmu. Nemoguće je dobro svirati glazbu ako nemate kulturno razumijevanje onoga što glazba pokušava postići. Dakle, melodija je najvažniji dio, slijedi ritam, pa harmonija. Kako bend svira zajedno važnije je od vašeg osobnog pristupa, od vašeg sola. Kad sam usredotočen na solo dionice, razmišljam da bi se solo trebao uklopiti u kontekst pjesme koju sviram. Sve što sviramo harmonijski može biti točno, ali glazbeno, može biti netočno. Definitivno smo angažirani kao grupa. I pokušavamo stvarati glazbu koja je spontana. Ne idemo kući uvježbavati solo dionice, a zatim to svirati na koncertima.”
Marsalis tako godinama svira s istom postavom: klaviristom Joeyom Calderazzom, kontrabasistom Ericom Revisom i bubnjarom Justinom Faulknerom. Zato uspijeva održavati visoku razinu izvedbi. S tim je glazbenicima prije 2 godine snimio album “Belonging” koji je Međunarodna udruga jazz novinara ove godine proglasila najboljim jazz izdanjem. U istom glasovanju Branford Marsalis je proglašen najboljim sopran saksofonistom. S istim glazbenicima i Dianneom Reeves snimio je album “Dedicated to You” i s njima će nastupiti u Lisinskom. “Imate puno prijatelja, upoznajete puno ljudi, ali postoje određeni prijatelji s kojima imate stvarno ozbiljne namjere, s kojima vodite filozofske i duhovne razgovore”, promišlja. “To su obično ljudi koje dugo poznajete. Ne vodite te razgovore s nekim koga upoznate u kafiću. Kad se nađete na kavi kažete: “Oh, bok, kako si? Gdje živiš? Oh, ja živim u Zagrebu. Super, i ja.” Tako je i kad prvi put sviraš s nekim glazbenicima: “Oh, odakle si? Oh, da, super. Iz Hrvatske si. Super, to je super. Da, iz New Orleansa sam.” Ali nakon nekog vremena, kad sviraš s ljudima dulje vrijeme, možeš ostvariti stvarno emocionalno značajne nastupe, a to mi se sviđa. To ne možeš učiniti s pickup grupama. Zato volim jazz. Volim ga svirati. Kako postajem stariji, sve više vježbam. Sada vježbam više nego prije 20 godina, baš kao i svi dečki u grupi. Svi vježbamo, slušamo glazbu, razmjenjujemo ideje. Odlično se slažemo. Ne provodimo puno vremena pričajući o sebi. Stalno slušamo druge glazbenike koji su bolji od nas i pokušavamo napredovati. Naši su idoli Louis Armstrong, Jelly Roll Morton, Sidney Bechet, Coleman Hawkins, Fletcher Henderson, Paul Whiteman Orchestra, Sonny Rollins, Miles Davis, Chu Berry, Don Byas, Ornette Coleman, Wayne Shorter… mogu nastaviti unedogled. Keith Jarrett, Charles Mingus, Beethoven, Wagner, Mozart, Monteverdi, Bach. Mislim, mogao bih nastaviti, čovječe. Ahmad Jamal je jedan od njih. Jedan je od rijetkih jazz glazbenika, od početka 1940-ih, koji je zapravo koristio cijeli klavir kada je svirao. Zbog bebopa, većina pijanista počela se fokusirati na svoje solo dionice i zaboravljati na sve ostalo. Desna ruka postala je važnija od lijeve. Ali u slučaju Ahmada Jamala… on je koristio obje ruke, baš kao što su to radili u vrijeme stride jazza. Tako je mogao svirati akorde, mogao je svirati klastere, mogao je svirati stvari desnom rukom, mogao je svirati stvari lijevom rukom. Mogao je koristiti desnu ruku uz lijevu. Bio je briljantan. Volim Ahmada Jamala.”
Preuzeto iz Novog lista od 13. rujna 2026.
