Zagreb jazz festival otvorio je jesenski segment svog programa sjajnim nastupom Freda Herscha 7.10. u dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije, gdje je Hersch nastupio solo, i to pred rasprodanom dvoranom. Dražen Kokanović je u sklopu svog poslovično duhovitog uvoda na temu aktualne festivalske scene spomenuo između ostaloga kako jazz kritičari pijaniste dijele u dvije kategorije: na Freda Herscha i sve ostale.
Iako je nominiran za Grammy čak 17 puta, Herschovo ime nije toliko prepoznato među širom publikom. S druge strane, glazbena ga je zajednica prepoznala kao začetnika brojnih suvremenih trendova u jazzu, te kao nekoga tko je snažno utjecao na danas najprominentnije jazz pijaniste, uključujući Brada Mehldaua (koji je jednom rekao: ”Ljudi misle da zvučim kao Fred”). Hersch se nikad nije zamarao publicitetom i uglavnom je samozatajno radio na svojoj glazbenoj viziji u kojoj se povijest i tradicija jazza sjedinjuju s inovacijom i individualističkim pristupom. Ravnodušan je prema glazbenim modama i žanrovima (impresivan je raspon njegovih projekata i suradnji), ne libi se romantičnosti koju će mu zamjeriti avangardisti i predan je ideji ljepote. Hersch je oduvijek bio i tehnički virtuoz, uostalom zanat je ispekao svirajući u New Yorku s velikanima jazza kao što su Stan Getz, Art Farmer, Lee Konitz, Gary Burton i brojni drugi, čak je u ranim danima karijere bio najpoznatiji upravo po impresivnoj tehnici i stoga je bio najpoželjniji suradnik, no s godinama je tehnička virtuoznost postajala sve manje važna, a u prvi je plan iskočilo razvijanje osobnog, idiosinkratičnog stila obilježenog lirskom ljepotom. U tome je veliku ulogu imala njegova bolest i spoznaja o ograničenom vremenu – naime, Hersch je godinama bolovao od HIVa i upravo je nevjerojatna priča kako je neko vrijeme bio na rubu smrti, izgubio motoričke funkcije, pao u komu, patio od paranoje i mučnih halucinacija, nije mogao piti ni jesti, vitalni organi su mu počeli otkazivati – i preživio je sve to, oporavio se i vratio sviranju. Kako je sam Hersch rekao, neko je vrijeme mislio ”da mu je svaki album posljednji” i stoga je želio stvarati beskompromisnu, potpuno ”svoju” glazbu i sa svakim albumom htio je dati nešto najbolje, potencijalno svoj glazbeni testament. Rekao je da je nakon bolesti morao naučiti raditi s ograničenijom tehničkom paletom, ali da ”se istodobno osjećao snažniji u kreativnom smislu” i da je ”imao više toga za izraziti glazbeno, što nije zahtjevalo pirotehniku”. Tako je posljednjih godina njegovo sviranje doseglo nove razine glazbene i emocionalne zrelosti. Jednom je rekao: ”Mislim da glazba treba biti prekrasna. Nema ništa loše u ljepoti.”
Prvi album nakon oporavka od bolesti bio je odlični Whirl iz 2010, a uslijedio je niz sve zanimljivijih albuma (uglavnom s triom, poneki solo, ali i neke vrlo upečatljive suradnje poput one s Julianom Lageom ili Enricom Ravom), koji su težili nekim novim razinama ekspresivnosti.
Zagrebački je koncert otvorio s dvije kompozicije s novog albuma Surrounding Green, koji je snimio za ECM s Drew Gressom i Joey Baronom: naslovnom Surrounding Green (Herschov original) i Palhaço Egberta Gismontija. Uslijedila je Whisper Not Bennyja Golsona, koju je Hersch obradio na svom solo albumu Open Book iz 2017., vrlo slobodna improvizacija koja otkriva Herschovu sposobnost da istraži i reinterpretira remekdjela sa svježom, zaigranom perspektivom, dok istodobno zadržava poštovanje prema originalnoj melodiji. U Herschovoj interpretaciji Whisper Not nije samo melodija koju treba interpretirati, već glazbena ideja koju treba istražiti, dekonstruirati i ponovno razviti. Uslijedile su dvije Jobimove kompozicije uključujući Zingaro, te hipnotizirajuća balada Peacocks. Fred Hersch redovito interpretira i pop pjesme, pa smo tako čuli My Old Man Joni Mitchell (inače mnogo češće izvodi njezinu The Other Side) i You Can Close Your Eyes Jamesa Taylora (prvi politički komentar na ovom nastupu). Čuli smo još jedan standard koji često izvodi – A Cock-Eyed Optimist, zatim West Virginia Rose, koju je posvetio svojoj 96-godišnjoj majci, te Down Home koju je skladao za Billa Frisella.
Tijekom svoje karijere Hersch je u gotovo svaki koncertni set i gotovo svaki album uključio jednu Monkovu stvar, pa je tako bilo i ovaj put: za sam kraj odabrao je dvije Monkove kompozicije uključujući ikoničku Round Midnight, koja je bila svojevrsni tour de force cijelog koncerta – Herschov pristup nije samo izravna obrada, već istraživanje emocionalnih i harmonijskih mogućnosti pjesme, moćan komad koji odaje počast originalnom Monkovom duhu, ali ga istodobno i nadilazi vlastitim glazbenim jezikom. Monkova glazba, sa zakučastim melodijama i ritmovima, stalan je izvor nadahnuća za Herscha, koji je jednom rekao da su Monkove pjesme poput puzzli koje možete rastaviti i sastaviti na iznenađujuće načine.
Još direktniji politički komentar (nakon You Can Close Your Eyes) Hersch je sačuvao za sam kraj – naime, za drugi i završni bis (prvi je bis bila And So it Goes Billyja Joela) izveo je jedan stari standard koji je najavio izjavom da ga želi posvetiti stanovitom stanaru Bijele kuće – a riječ je bila o After You’ve Gone (koju je Hersch obradio još na Songs From Home iz 2020.), što je naravno izazvalo pljesak i smijeh publike.
Fred Hersch i ovaj je put potvrdio da pripada uskom panteonu pijanista koji mogu nositi cijeli koncert sami za klavirom. Ovo je intrigantna i složena glazba koja zahtjeva strpljivo slušanje, ali složenost u ovom slučaju ne znači zatvaranje prema slušateljima ili pretencioznu demonstraciju tehnike – Herschova glazba cijelo vrijeme ostaje vjerna ideji glazbene ljepote.
