Novi album grupe caroline počinje gitarom koja napada zveckavom, svjetlucavom oštrinom. Zatim joj se pridružuje druga, sa sporijim, dubljim tonovima, kaskajući za prvom. Potom nastupa izravni, ali zveckavi ritam bubnjeva. Sva tri instrumenta imaju različit ritam, ali se ipak isprepliću u prekrasnu, neuravnoteženu petlju. Jasper Llewellyn i Magdalena McLean pjevaju ujednačeno iznad te borbe, dok kovitlajući zvuk ispod njih sve više raste – trombon, bas klarinet i elektronika – postupno se nadograđuju u slojevima. I baš kad se činilo da će oštra uzlazna linija violine sve odnijeti u stratosferu, dolazi kolosalni kontraudar elektroničke buke koji sve presiječe na pola. Taj nadirući val potpuno preuzme kontrolu na nekoliko sekundi, prije nego što se početni napad gitara i bubnjeva ponovno vrati – zvukovi se sudaraju i povlače, da bi se na kraju spojili u nešto veličanstveno – više zvučnih svjetova koji se kreću kao jedan. Uvodna pjesma caroline 2 nosi prikladan naziv: „Total euphoria“, i zaista to i isporučuje.
„Bilo nam je važno da ta pjesma bude kako treba“, kaže Mike O’Malley, koji s Llewellynom i Casperom Hughesom čini autorsku jezgru osmeročlanog benda. S jedne strane, kažu, njihov drugi album nastavlja tamo gdje je prethodni stao – istoimeni debi iz 2022. završio se s „Natural Death“, gdje su također istraživali mogućnosti isprepletenih, pomaknutih gitarskih obrazaca. No s druge strane, ovaj album donosi potpuno novi smjer.
Dok se prvi album može smatrati kolažem materijala nastalog tijekom duljeg perioda oblikovanja benda – uz promjene članova i fokusa kroz godine – caroline 2 predstavlja novostečeno jedinstvo i samopouzdanje. „Prvi album je bio kompilacija, ali ovaj je izjava“, kaže Llewellyn. Tamo gdje je debi imao izmjenično duge i kratke pjesme – razvučene kompozicije prekinute eksperimentalnim trenucima – ovdje su emocije svedene na osam pjesama slične duljine, s usponima i padovima koji su sada izraženiji i izravniji.
„Ovo je promišljeniji album“, kaže O’Malley, što je djelomično rezultat vremena koje je bend proveo zajedno od izlaska prvijenca. Tijekom niza autorskih putovanja – od ruralne Škotske, do južne Francuske i Margatea (UK) – O’Malley, Llewellyn i Hughes razvijali su pjesme, da bi ih potom snimali kao osmeročlani bend u Essexu. Novi materijal su svjesno testirali na posebnim koncertima. Povezanost članova dodatno se učvrstila, ne samo unutar glavnog trija, već i u široj grupi. „Na prošlom albumu smo skoro bili osmeročlani bend, ali sada to zaista jesmo“, kaže Llewellyn, naglašavajući kako su svi članovi po prvi put pridonijeli pisanju pjesama. Produkcijske vještine O’Malleya, Llewellyna i Hughesa značajno su se poboljšale. „Sada smo tehnički daleko sposobniji, pa možemo razmišljati ambicioznije, s više alata na raspolaganju“, dodaje Llewellyn.
Ogromni bas koji prodire kroz „Total euphoria“, primjer je toga kako su „manje uplašeni elektroničke glazbe“, kaže Llewellyn, navodeći utjecaje hyperpopa, eksperimentalnog hip-hopa i avangardnih producenata. Osim što violinistica McLean više pjeva, a trubač Freddy Wordsworth po prvi put preuzima vokal, glasovi su na albumu procesuirani autotuneom, mijenjajući karakter i oblikujući se kroz kaotičnu teksturu „Song two“, te tonući nisko u drugom dijelu „Two riders down“.
„Tell Me I Never Knew That“ uvodi potpuno novi vokal – Caroline Polachek. Bend joj je poslao poruku nakon što su primijetili sličnost između akustičnog riffa pjesme i melodija na kojima je ranije radila. Kao uzajamni fanovi, ne samo da je pristala sudjelovati, već je pjesmu podigla na novu razinu. „Bila je sila“, kaže O’Malley. „Pjevala je pet-šest sati, pisala nove harmonije. Mi smo stali oko pola dva ujutro, a ona je bila iznenađena. Mogla je nastaviti.“
Raznolikost vokala, sudar pop estetike i akustične dubine te prihvaćanje eksperimentalne elektronike govore o cilju caroline 2: kombinirati različite svjetove, dopuštajući slučajnosti, kontraste i sinkronicitete. To ih odavno zanima, kažu. Kada su svirali pjesme s prvog albuma na festivalima, Llewellyn kaže da im je u početku smetala buka drugih bina i publike, „ali s vremenom smo shvatili da je to dio kompozicije“. Hughes se sjeća trenutka kada je zvuk aviona u niskom letu savršeno odgovarao tonu gitare koju je svirao – „kao savršen spoj slučajnog zvuka i namjerne glazbe“.
Na caroline 2, ono što je prije bilo slučajno, postaje središnje. Tijekom pisanja pjesama u Škotskoj, pronašli su prostor s dvije potpuno različite akustike – sobu s odjekom i šumoviti eksterijer bez ikakvog – te su snimali tako da se ti prostori prelijevaju jedan u drugi. U pjesmi „Coldplay cover“ (naziv koji je ostao iz šale), polovica benda svira u dnevnoj sobi, a druga polovica u kuhinji, dok snimatelj Syd Kemp pomiče mikrofon između prostorija – čuju se i koraci dok se jedan snimak stapa s drugim.
Pjesma „When I Get Home“ nastala je kao eksperiment uživo: gitaristi koji nikada nisu čuli pjesmu dobivali su akorde tijekom nastupa. Bend je te snimke sačuvao i ponovno ih ugradio u završnu verziju. Uz to, pozvali su prijatelje Daniela S. Evansa i Jennifer Walton da snime lažni klupski zvuk u pozadini – kao omaž YouTube videu „u klubu si, ali u WC-u“.
Na albumu se kriju i drugi svjetovi – primjerice, „U R UR ONLY ACHING“ je izrezana između studijske snimke i demo verzije sa snimanja na groblju Nunhead. No umjesto da ih sve nabrojimo, važnije je ono što bend radi s tim svjetovima – glazba koju stvara kroz njihovo sudaranje i ispreplitanje. Posljednja pjesma, „Beautiful ending“, baš kao i uvodna, nosi odgovarajući naslov. Sadrži teške elektroničke slojeve i zemaljske gudače, iskrivljene vokale, duboke drone tonove i terenske snimke – sve u pokretu, ponekad s trenjem, ponekad u blagom skladu. Na neki način, ta pjesma predstavlja caroline 2 u malom – album koji je promišljen, ali ostavlja prostor za slučajnost, u stalnom je kretanju i na kraju se smiruje u nešto krajnje uzvišeno.
