U pretposljednjem koncertu europske turneje, Bruce Springsteen još jednom je dokazao da Milano nije samo grad mode i nogometa, već i njegova duhovna koncertna baza. Emocije, politika, i 28 pjesama koje su razdrmale San Siro.
Sat pokazuje da je upravo 21:12, što znači da je Bruce Springsteen debelo zagrabio u svoj posljednji koncert ovogodišnje “The Land of Hope and Dreams” turneje, kojom otplaćuje dugove od prošle godine. Naime, upravo je prošle godine, zbog zdravstvenih problema, bio primoran otkazati, tj. odgoditi posljednja četiri koncerta turneje, ona u Marseilleu, Pragu i Milanu, pa je iste održao ove godine, uz šaku novih datuma, na oduševljenje svih fanova, ma odakle god oni bili.
I dok pogled na setlistu milanskog koncerta, koji se, kao što sam rekao, upravo održava, sugerira kako je u tijeku 13. pjesma (Long Walk Home), ovim recima pokušat ću se vratiti tri dana kroz vrijeme kako bih ostavio zapisano kako je Bruce Springsteen po ‘ko zna koji put satr’o milansku publiku i još jednom potvrdio nepobitnu činjenicu – da su koncerti u Milanu obvezna lektira svakog Bossovog poštovatelja.
Početak bez zadrške
Ranije od najavljenog, u 19:55 bend je izašao na pozornicu i krenuo u gotovo trosatni koncertni spektakl prožet nostalgijom, emocijama i iznad svega snažnim političkim porukama te kritici upućenoj trenutnim nositeljima izvršne vlasti u Bijeloj kući.
Svaka pjesma koja nosi (političku) poruku bila je titlovana kako bi svi u publici mogli jasno razumjeti njezin tekst i što se njome poručuje. Jednako tako, snažnu političku poruku Bruce Springsteen je čitao iz koncerta u koncert kako bi prenio točno ono što mu je na umu. Na taj je način narušena spontanost, koja inače krasi Springsteenove koncerte, ali i ne samo time, već i setlistom. Upravo je nepredvidivost setliste jedan od snažnih zaštitnih znakova Bossovih koncerata, ali od turneje s kojom je krenuo nakon pandemije Bruce također setlistom želi prenijeti određenu poruku.
Sam izbor pjesama reflektira veću koncepcijsku dosljednost pa su i sve pjesme koje se na njoj nalaze tu s razlogom, pomno odabrane i uvrštene: No Surrender, My Love Will Not Let You Down, Land of Hope and Dreams, Death to My Hometown, Rainmaker, The Promised Land, The River, House of a Thousand Guitars… Od koncerta do koncerta dolazi do rotacije nekih pjesama, ali u okviru zadanog narativa – da svijet u kojem živimo nije slučajan, da ga gradimo, i da glazba još uvijek može biti čin otpora.
Poruka bez rukavica
Springsteen se nikada nije suzdržavao. Kroz pjesme progovara o onome što ga muči, ali i o onome što muči “malog čovjeka”: radnika, ratnog veterana, migranta, onoga čiji su snovi srušeni, a ciljevi možda nikada nisu ni dobili priliku. Tako je i sada, bez dlake na jeziku i bez da ičije ime spomene, a sasvim zorno progovorio o Trumpu kao nesposobnom i korumpiranom političaru koji je donio zlo zemlji koju voli.
Većina fanova/publike je ovakve poruke dočekala s odobravanjem, dio ih je ignorirao, dok su poneki iste shvatili dosta osobno. Tako su neki svoje mišljenje izražavali na razne načine, štoviše čak i s visoko uzdignutom rukom s ispruženim srednjim prstom uperenim prema pozornici. Slagali se s njegovim porukama ili ne, svim tim okupljenim dušama bilo je zajedničko samo jedno – okupila ih je ljubav prema Springsteenovom umijeću slaganja stihova, pričanja priča kroz pjesme i neodoljiva energija koju širi na svojim koncertima. Pa je tako i “srednjoprstaš”, nakon što je Boss završio s govorom i započeo iduću pjesmu, i dalje uzdignute ruke otvorio sve prste šake i glasno zapjevao jedan od 28 hitova sa setliste.
San Siro kao mitološki prostor
Talijanska publika je posebna, a magija koja se dešava na koncertima na Apeninskom poluotoku nije slatka priča koju pričate društvu kao urbanu legendu, niti svojoj djeci/unucima kada im pokušavate približiti svog najdražeg glazbenog heroja s gitarom i izlizanim trapericama – već nešto što se potvrđuje svakom novom europskom turnejom.
Uzmimo za primjer ovu turneju i koncert koji se održao dva tjedna ranije u Pragu – stajao sam tada relativno blizu pozornici, ali u tim redovima nije bilo naboja, nije se osjetila pozitivna energija. Nekakav dosadan par iza mojih leđa neprestano je pričao i bio je apsolutno izvan koncerta, ostali su pratili kao u kazalištu, dok je u Milanu od prve sekunde San Siro ključao. Pogled na parter je odavao dojam kao da gledamo olujno more, a tribine su do onog najvišeg, tavanskog mjesta uzvraćale silnom količinom pozitivnog naboja, pjevajući, plešući i skačući do samoga kraja.
Povratak Malog Stevea – trenutak za pamćenje
Uoči koncerta, danima se po forumima i fan grupama vrtjelo samo jedno pitanje – hoće li se pojaviti Little Steven? U Španjolskoj je završio u bolnici, imao je operativni zahvat na gušterači, i svi su ga već praktički prekrižili za predzadnji koncert turneje. Govorilo se da će se vratiti tek za zadnji milanski nastup, 3. srpnja, ako sve prođe u redu.
Zato je trenutak kad se Bruce pojavio na pozornici držeći Stevena za ruku visoko podignutu prema nebu bio jedan od onih koje ne zaboravljaš. Nema najave, nema pompe – samo gesta. I sve je rečeno. San Siro je proključao. Publika je doslovno eksplodirala, a Steven, skroman i nasmiješen, stao je tamo gdje i pripada – desno od Bruca, kao da nikad nije ni odlazio.
To je E Street Band. To je bratstvo. Kad jedan padne, drugi ga podigne. Nema drame, samo ljubav i poštovanje. I baš kao što se bend ne zove bez razloga “legendary”, tako su i ovakvi trenuci ono što ga čini drugačijim od svih drugih. Rock and roll, da, ali s dušom i srcem.
Finale: glasno, iskreno, sveobuhvatno
Kraj koncerta je poslovično nabijen najjačim Bossovim oružjem: Badlands (čudim se kako mi je ovdje glas izdržao), Thunder Road, Born in the USA, Born To Run, Bobby Jean (neopisiva sreća je slušati ovu pjesmu u živo), Dancing In The Dark.
Autorski kraj je obilježen posvetom “The Legendary E Street Bandu” i njezinim preminulim članovima Dannyju Federiciju i, u biti u pretežitom dijelu pjesme, Clarenceu Clemonsu, da bi sve bilo zaokruženo s “Twist And Shout” i Dylanovom “Chimes of Freedom”, još jednom pjesmom sa snažnom društvenom i poetskom porukom u današnjem europskom i globalnom kontekstu – ratovi, izbjeglice, političke represije.
Sada je 22:14, kao što se to u današnje vrijeme prate tekstualni prijenosi sportskih događanja, tako i ja pratim što se dešava na San Siru, gdje The Boss kreće sa spuštanjem zastora nad ovim koncertom i još jednom europskom turnejom.
Zamotat ću i ja polako ovaj tekst sa željom da ćemo ga uskoro opet moći gledati na starom kontinentu, ali u nekim boljim društveno-političkim okolnostima i svijetu gdje će prevladati razum nad bijesom i pohlepom.
U recentnom intervjuu danom za Rolling Stone, Bruce Springsteen je kazao kako ne namjerava stati, odao je poštovanje Willieu Nelsonu koji hrabro korača 90-im godinama, a još je prisutan na sceni, The Rolling Stonesima koji izvode koncerte “bolje nego ikad”.
Držimo ga za riječ i jedino što možemo – poželjeti mu zdravlja i da se vidimo ubrzo.
