Bruno Longfield svestrani je glazbenik i vokal aktivan na hrvatskoj metal sceni, ali i puno šire. Njegova glazbena karijera obuhvaća širok spektar stilova – od tehničkog death metala do eksperimentalne etno glazbe. Najpoznatiji je kao pjevač Arises i i progresivnog solo projekta SIKASA, u kojem sudjeluje kao autor, pjevač i multiinstrumentalist. S bendom Arises druži se od 2020., donoseći i growl i čisti vokal, te dodatno poboljšavajući zvuk benda. Autorski projekt SIKASA istražuje granice metala kroz eksperimentiranje s etno elementima, elektroničkom glazbom i različitim vrstama pjevanja. Tu su i bendovi Omnivore i NAVM. Bruno je također bio dio vokalno-instrumentalnog ansambla Študija, koji se bavi reinterpretacijama tradicijskih pjesama, te je svirao trombon u funk/jazz bendu Spectrum. Valja naglasiti bend Kapra, regionalni metal projekt koji je pokrenuo glazbenik Danilo Dabić (Zvoganj) 2020. Godine. U Kapri Bruno doprinosi vokalima te je suautor je glazbe i tekstova. Dakle, Longfield je svestrani glazbenik I umjetnik što je dovoljno da ga zamolimo da nam oda svoj sedam presudnih.
Gojira – “The Way of All Flesh” (2008.)
Gojira je bend koji mi je u potpunosti promijenio pogled na pjesme, njihove strukture i glazbu općenito. Po mom skromnom mišljenju, ovaj album savršeno balansira sirovu energiju i eterealne trenutke, pri čemu je svaki detalj izveden s kirurškom preciznošću. Tematski, pjesme su izuzetno snažne i inovativne za svoje vrijeme. Ono što su započeli sa ‘From Mars to Sirius’ su usavršili s ovim albumom.
Opeth – “Ghost Reveries” (2025.)
Album koji me ponovno natjerao da se zaljubim u gitaru. Složene strukture pjesama, legendarne vokalne dionice i sveprisutna melankolija – sve što jednom đaku treba!
Slično kao i s Gojirom, ono što su započeli s Blackwater Park usavršili su s Ghost Reveries. Nakon Ghost Reveries i Watershed krenuli su u prog-rock smjer, i nikad se nisu u potpunosti vratili ovom zvuku. Volim i stare i nove albume, i ne želim da se vrate starom stilu samo da bi zadovoljili publiku, jer to ne bi bilo iskreno. Ipak, rado se uvijek vratim starijim albumima poput Ghost Reveries, jer su na mene ostavili najveći utisak.
Wardruna – “Runaljod – Yggdrasil” (2013.)
Drugi dio Runaljod trilogije – album koji sam otkrio u savršenom trenutku (ili je možda on pronašao mene). Preslušan nebrojeno puta, a ipak, sa svakim novim slušanjem otkriva skrivene slojeve. Izuzetno snažna glazba, prožeta emocijama, koja me svaki put odvede na daleki, magloviti fjord.
Mastodon – “Crack the Skye” (2009.)
Bend bez lošeg albuma, koji se stalno mijenja i evoluira. Teško je reći koji je album najbolji, jer su mi sve ere ovog benda jako drage, ali Crack the Skye zauzima prvo mjesto. Veoma ambiciozan pothvat, to je album na kojem se sve savršeno spojilo – teške i eterealne pjesme, melodičnost te jak utjecaj prog rocka. Prvi album na kojem pjeva i bubnjar Brann, što im je donijelo potpuno novi spektar zvuka.
Wintersun – “Time I” (2012.)
Nekoć na vrhuncu scene, Time I bio je prvi dio ambicioznog Time albuma, čiji smo nastavak konačno dočekali krajem 2024. godine – čak 18 godina nakon što je snimljen i 12 godina nakon izlaska prvog dijela. Unatoč stalnim žalbama o nedostatku RAM-a za produkciju novih albuma, Time I ostaje nedvojbeno jedan od najboljih albuma u svom žanru. Masivne orkestracije, snažni vokali te virtuozne gitarske dionice potvrđuju Jariijev status pravog majstora.
Devin Townsend Project – “Transcendence” (2016.)
Još jedan glazbeni genije s neiscrpnom količinom kreativnosti i impresivnim opusom. Album sadržava njegov prepoznatljivi wall of sound te nevjerojatnu vokalnu svestranost, što ga po meni čini najboljih vokalista u žestokim žanrovima. Izvedba, produkcija – ovaj album ima sve!
Caladan Brood – “Echoes of Battle” (2013.)
Iako više ne slušam ovaj glazbeni stil toliko često, ovaj album ostao je uz mene još od prvog slušanja davne 2013. godine. Projekt dvojice glazbenika koji zvuči kao mlađi brat legendarnog Summoninga, ali osobno mi donosi bogatiju i snažniju verziju tog specifičnog, nišnog žanra. Izuzetno bogate orkestracije, masivne vokalne dionice i jedinstven pristup glazbi i danas su mi izvor inspiracije. Drugim rječima, ovaj album je putovanje kroz daleke, mistične i zaboravljene prostore.
Longfield napominje kako ima tu još presudnih albuma kao što su OM Advaitic Songs (2012.), Igorrr Savage Sinusoid (2017.), Nikola Vranjković Veronautika (2017.), The Ocean Phanerozoic II: Mesozoic | Cenozoic (202.), YOB – Clearing the Path to Ascend (2014), – Nemeček – Prokletije II (2024.).