U sklopu festivala JazzHr koji se prošli tjedan održao u Tvornici kulture, u petak 10. svibnja nastupila je francuska jazz pjevačica Camille Bertault, koju zovu “novim glasom jazza”, zatvorivši svojim nastupom proljetni dio festivala JazzHr.
Ova zvijezda u usponu između ostalog je i dobitnica nagrade Victoires du Jazz, koju su prije nje primili legende poput Stéphanea Grappellija i Michela Petruccianija. Inače, glazbeno obrazovanje započela je studijem klasičnog klavira, a potom studira i operu, kazalište i ples na konzervatoriju u Nici. S 20 godina bavi se pisanjem i nastupanjem u predstavama za djecu. Inspirirana ocem koji voli jazz, upisuje studij vokalnog jazza i improvizacije na Conservatoire de Paris. Godine 2016. uočava je njujorška izdavačka kuća Sunnyside Records, koja producira njezin prvi album En vie i uvodi je u njujoršku jazz scenu. Tamo upoznaje Dana Tepfera, Michaela Leonharta, Jeffa Ballarda i Joea Sandersa s kojima 2018. snima svoj drugi album, Pas de Géant (Sony France, 2018.), koji dobiva izvrsne kritike. Camille potom ide na turneju diljem svijeta i objavljuje svoj treći album, Le tigre (Sony music, 2020.), a zatim Playground u suradnji s pijanistom Davidom Helbockom (ACT, 2022.).
Na zagrebačkom koncertu Camille je predstavila svoj novi album Bonjour Mon Amour, s većinom svojim autorskim kompozicijama. Čuli smo tako pjesme poput naslovne Bonjour Mon Amour, Dodo (posvećene izumrloj ptici dodo), Voir la mere i ostale, a simpatična i komunikativna Camille je o skoro svakoj ispričala neku zanimljivu priču ili kontekst. Camille je pratio kvintet u sastavu Julién Alour (truba, krilnica), Fady Farah ( klavir, Rhodes, orgulje), Sylvain Romano (kontrabas, Moog, glas) – i najveća zvijezda među njima, argentinski bubnjar s pariškom adresom Minino Garay, poznat po brojnim suradnjama sa zvijezdama jazza. Camille Bertault je jedna od rijetkih europskih jazz vokalistica koja ima izuzetno razvijenu tehniku scat pjevanja i korištenja glasa poput instrumenta, a s obzirom na rijedak dar glasa koji je istodobno kristalno čist i fleksibilan, s lakoćom se šalta između jazz scat pjevanja, šansone, funka, pa do ekstravagancija kao što je (vrlo uvjerljivo!) imitiranje policijske sirene – kao uvod u pjesmu posvećenu New Yorku. Pored vokalne vještine i vrlo maštovitog improviziranja treba istaknuti i njezinu scensku prisutnost – snažnu na suptilan način (pokreti, gestikulacije, rafinirani imidž). Bio je to sjajan koncert suvremenog europskog jazza, koji je još jednom potvrdio da su nastupi mladih glazbenika u naponu snage posebna vrsta slušateljskog gušta.
