Moram priznati da obožavam njezin album “Moon Pix”, njegovu zagasitost, muljeviti tempo i enigmatičnost, dok joj ostale albume uglavnom uspoređujem s njim. Zadnji autorski, “The Greatest” iz 2006. bio je nešto najbliže onom čime se Cat Power mogla upisati u ligu srednjostrujaša, svojim raskošnim pitkim zvukom dovoljno neodoljiv za sve, osim možda za gunđala poput mene kojem je bio malčice previše… običan? Preskočit ću album obrada, “Jukebox” (svojevrstan nastavak sličnog, osam godina straijeg projekta “The Covers Record”), kojim je 2008. prekinula neuspjele pokušaje da se uhvati ukoštac s novim pjesmama koje nije znala kanalizirati, pa doći konačno do realizacije tih istih pjesama (i pokoje nove) te pokušati dočarati topografiju puta kojeg je hrabra glazbenica odabrala. “Sun” je, naime, prvenstveno, u ekstremnom smislu riječi, solo uradak – Chan je napisala, skladala i otpjevala sve, a uz to producirala album (prema njezinim riječima, kad ti netko kaže da nabaviš producenta je isto kao da ti kaže da napraviš operaciju nosa) te odsvirala sve osim gitara i basa na “Cherokee” te još glasovira i bubnja na “Ruin”.
A zvuk kojeg je izvukla iz sebe i koji je morao proći baš samo kroz njezine prste, kanal je našao u izraženoj sintetici, odnosno, sintisajzerima, ritam-mašinama i elektronikom. Tu negdje sam i zastao nesiguran kako i kamo dalje s tim pjesmama koje su se cijedile iz zvučnika, s tim da je start još sasvim solidan, budući da su “Cherokee” i “Ruin”, ali i “Sun” i “3, 6, 9” zahvalne za pažljivije slušanje. Album gubi na intenzitetu u svojoj sredini, u triptihu “Always on My Own” – “Real Life” – “Human Being”, koje kao da su plod natucanja, kako po instrumentariju, tako i po odabiru riječi. Cat Power baš je, naime, tu najviše pokleknula i zašla u neku vrst nenamjernog manirizma u kojem prestaje biti bitno i to o čemu pjeva.
Opetovana slušanja ponajviše dobro, pak, čine završnici albuma, izuzmemo li apsolutno nepotreban i promašen hip-hop a la Cat Power “Peace and Love” na samom kraju. Predivna balada “Manhattan” nošena glasovirom i umiljatom elektronikom djeluje iscjelujuće, makar kad je u pitanju ugođaj koji samim zvukom stvara, dok je jedanaestominutna “Nothing But Time”, u kojoj joj se za mikrofonom pridružio i legendarni Iggy Pop, obećavajuće hrabra za svoju minutažu, kotrljajuća i nigdje nezanimljiva. Dajte joj nekoliko pažljivih slušanja i zarobit će vas u svoj hermetični ali nezagušljiv svijet, baš kao što će vam svakim novim slušanjem “Silent Machine” otkriti neku svoju novu dimenziju. U koordinatama namjenski raspuštenog stvaralačkog mehanizma Cat Power naći ćete tako napokon ne samo odmicanje od sebe same, već zapravo sumiranje te iste neuhvatljive sebe.
Međutim, ostajem pri onom prvom dojmu o njezinim novim glazbenim igračkama i zvučnim kolažima. Iako bi uradi-sam pristup logički trebao davati još toplije i osobnije tonove, čini se kako je u ovom slučaju prevladala očaranost vlastitom odvažnošću i novim lepezama rješenja pa je i sve ono intimno sabijeno u stihove raspršeno u sintetičkim, umjereno kontroliranim vatrometima. Volio bih da nisam rado slušao prethodne albume Cat Power pa da mogu donijeti manje uvjetovan sud, ali slijedom toga se pitam i koliko bi uistinu zanimljiv “Sun” zvučao da je u pitanju neki novi, nepoznati izvođač. Konačne odgovore prepuštam svakome od vas koji ćete se osunčati pod zaštitnim faktorom nikad predvidljive Chan Marshall.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
 |
||
| Izvođač | Cat Power | |
| Naziv albuma | Sun | |
| Izdavač | Matador | |
| Produkcija | Cat Power | |
| Datum objave | 3.9.2012. (Europa) 4.9.2012. (SAD) |
|
| Snimano |
2007. – 2012.
Malibu
The Boat Studio, Silverlake South Beach Studios, Miami i Motorbass Studio, Paris |
|
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
1. Cherokee  2. Sun 3. Ruin 4. 3, 6, 9 5. Always on My Own 6. Real Life 7. Human Being 8. Manhattan 9. Silent Machine 10. Nothing But Time 11. Peace and Love |
||
| Linkovi | ||
      |
||
Ruin – Spot |
||
{youtube}_nl3Oo4-IQ4{/youtube}
