Na današnji dan 2017. napustio nas je Chris Cornell, jedan od glasova predvodnika grunge ere, njemu u čast prisjećamo se njegovog jedinog zagrebačkog i hrvatskog nastupa, onog iz 2016.
Svatko tko je sinoć došao u Lisinski čuti i vidjeti legendu iz Seattlea Chrisa Cornella ima vlastitu priču vezanu uz glazbu ovog čovjeka. Mnoge su, vjerujem, slične, no Cornell je širinom svog opusa i karijerom od gotovo 30 godina omogućio povezivanje publike s različitim pjesmama i albumima u različito vrijeme. Cornell je u meni stekao ne možda zaluđenog fana, ali svakako velikog poštovatelja prije više od desetljeća, kad sam postao svjestan grunge scene i onog što je unutar nje nudio Soundgarden. Slušao se i Audioslave, a posljednji je na red stigao Temple of the Dog, s onim jednim, ali legendarnim albumom, jedinim u Cornellovoj pjesmarici koji je i snažno nabijen emocijama, a ne samo tehnički i kreativno na visokoj razini. Ja sam, stoga, najviše iščekivao ‘Hunger Strike’, ‘Say Hello to Heaven’ te ‘Times of Trouble’, s kojom me Chris ipak nije počastio.
A što je on uopće radio kod nas? Cornell je na velikoj akustičnoj turneji povodom izdavanja trećeg solo albuma ‘Higher Truth’, no, uz pjesme s tog albuma, izvodi i svojevrstan presjek karijere zašećeren s par svima dobro poznatih obrada: u Lisinskom su to bile ‘Times They Are A-Changin’ Dylana (s izmijenjenim riječima), ‘Thank You’ i ‘Going to California’ Zeppelina, ‘A Day in the Life’ Beatlesa, zanimljiv mash up imenjakinja U2 i Metallice i ‘Nothing Compares 2 U’ Princea. Moram odmah napomenuti: Lisinski je kao ‘brat’ drugih koncertnih dvorana na Cornellovoj turneji svoj ‘dio posla’ odlično odradio, čak mi se čini da je zasjenio mnoge dvorane u zapadnoj i sjevernoj Europi, gdje je održana većina koncerata na ovom dijelu turneje. Jedino se netko previše igrao svjetlima…
Slušajući snimke na YouTubeu s prijašnjih datuma, pretpostavio sam da Cornell nije u nekoj posebnoj formi i da je došao odraditi i ovaj koncert, uzeti novac i otići dalje. Pozornost mi je privukao i povremeni nesklad njegovog pjevanja i sviranja gitare. No, prevario sam se, a mislim da je i publika općenito očekivala da će se i Cornell ‘zavaliti’ u udobnost koju nudi Velika dvorana i bez forsiranja proći kroz svoju setlistu. Chris je bio vidno raspoložen i sretan što je u Zagrebu, a, nakon zagrijavanja s tri solo stvari, dodatno je živnuo i rijetko kasnije sjedao tijekom nastupa. Mnogo je i pričao između pjesama, no ispao je duhovit, ‘običan dečko’ i jedan od nas, rock klišeji su uspješno svedeni na minimum. Čak je i lupanje akorda nakon svake rečenice bilo simpatično.
Teško je izdvojiti najbolje trenutke koncerta, kojeg je dodatno začinila ekstatična publika. Moj glas ipak ide onom dijelu kad je izveo ‘Say Hello to Heaven’ i kulersku ‘Doesn’t Remind Me’ tijekom kojih je i Cornellov prepoznatljivi vokal dosegao idealnu radnu temperaturu. Nevjerojatno je što sve i na koji način može otpjevati: i dalje je, bez zadrške, ponajbolji svjetski rock vokal. A ako pak moram odabrati nešto manje uvjerljive izvedbe, onda su to bile ‘Black Hole Sun’ (Chrisov hrvatski prijatelj možda nije trebao ostati na pozornici nakon obrade Zeppelina) i neke od solo pjesama, koje su blijede i teško prepoznatljive u ogoljenom aranžmanu.
Cornell je u Lisinskom bio sve što smo tražili: profesionalan, ali nenametljiv; dosljedan, ali ne dosadan; samopouzdan, ali ne bahat; vrhunski pjevač i vrlo solidan gitarist. Osim toga, ljubazan i velikodušan: grlio se i rukovao s fanovima iz prednjih redova te neprestano hvalio svoju pratnju Bryjana Gibsona te predizvođača Fantastic Negrita. Mnogi od nas prvi su ga puta vidjeli, mnogi i posljednji, no stignemo još poželjeti da nam dođe sa Soundgardenom i ‘zdrma’ kako oni to znaju jer – budimo iskreni – fotelje Lisinskog nas ovakve malo previše žuljaju.
Članak je izvorno objavljen na SoundGuardianu 15.4.2016.
