Četrdesetak i nešto godina nakon nastupa sa Smokie, u Zagreb se vratio Chris Norman. Pjevač legendarnog britanskog pop-soft-glam-rock sastava sa svojim je bendom u zagrebačkoj Areni održao koncert tijekom kojeg je otpjevao (i odsvirao) pjesme koje su obilježile generacije 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. A omiljene su i mnogima današnjima.
Koncertni program počeo je nešto iza pola osam, a otvorio ga je domaći ženski swing trio Gelato Sisters i njihov sjajan prateći bend. U četrdesetak minuta nastupa rasplesana i raspjevana retro-ekipa, koja se trudila svoje emocije i dobro raspoloženje prenijeti na publiku, u repertoar je „ubacila“ hitove Madonne, Beti Jurković, Magazina, Ive Robića, Tereze Kesovije i još nekih legendarnih izvođača. Dakako, prilagođene swing standardima. Svirački i vokalno odlično, kompetentno, proživljeno, zabavno, ispunjeno pozitivom, no malo predugo. Sve u svemu, koliko je god prema kraju to bilo i pomalo monotonizirano, poprilično ugodan i pamtljiv nastup.
Rockin’ Neno & The Cadillac feat. Rajka, bend zagrebačkog pjevača Waltera Neugebauera, ikone rock ‘n’ rolla naših prostora, zauzeo je pozornicu nakon „sestara“ i u još dužem nastupu izveo set autorskih pjesama i rock ‘n’ roll klasika. „Buona Sera“, „Dok razmišljam o nama“, koja je kombinirala njemački i hrvatski, a inače je najpoznatija po izvedbi Josipe Lisac, pa „Unchain My Heart“, „Call Me the Breeze“, „House of the Rising Sun“ i „Rock ‘n’ roll je život moj“ za kraj. Isto malo predugo za „standarde“ predizvođača, no bilo je i to jedno sasvim simpatično i nadasve ugodno međugeneracijsko rockersko druženje.
Kao i prethodna dva, i glavnog je izvođača, Chrisa Normana, najavila službena spikerica, te je šesteročlana ekipa zauzela pozicije na pozornici i počela s (također) podužim koncertom. Zanimljivo je da je zagrebački nastup održan dan prije izlaska novog Chrisova samostalnog albuma „Lifelines“, čija je naslovna, poprilično emotivna pjesma i predstavljena.
Prepoznatljiv po svom hrapavom, ali iznimno emotivnom glasu, Chris je s bendom publici ponudio set pjesama solo karijere, nekih obrada te onih iz doba sa Smokie. Koje su, očekivano, izazvale najveće zanimanje i na sebe povukle najbolji feedback. Koncert je krenuo s nekako premasivnim, nerazgovijetnim zvukom, što se moglo osjetiti u uvodnim pjesmama. Posebnije u „Needles and Pins“, pjesmi koju su za Jackieja DeShannona napisali Jack Nitzsche i Sonny Bono, a od kasnijih covera najviše ju je proslavila ona grupe Smokie. „Lay Back in the Arms of Someone“ ponudio je nešto razgovjetniji zvuk, a „Stumblin’ In“, duet koji je proslavio i Chrisa i Suzi Quatro, koju je ovdje zamijenila gitaristica Rachel Parga, jedan je od vrhunaca koncerta. Koliko god da je izvedena u početnom dijelu.
Pjesma „Crazy“ posvećena bješe aktualnostima u nestabilnom svijetu, a „Gypsy Queen“ još je ozbiljnije rasplesala i bend i publiku, Martinu Walbeck „natjerala“ da klavijature zamijeni harmonikom, također spada među bolje momente koncerta. Osobno, high-light cjelokupne večeri bila je britanska tradicijska pjesma „Whiskey in the Jar“, koju su proslavili The Dubliners i Thin Lizzy, a koja u ovoj poluakustičnoj verziji zvuči i moderno i autentično. I gotovo pa savršeno.
Hitovi Smokieja koji kombiniraju melodiju, energiju i emociju, „If You Think You Know How to Love Me“, „Mexican Girl“, „Living Next Door to Alice“ (inače New World cover), „Oh Carol“ i, posebno, „Midnight Lady“ još su neki od naslova koji su snažno obilježili ovu večer u Areni. Jednu izuzetno emotivnu i podosta nostalgičnu večer kojoj je za još bolji ambijent nedostajalo štogod više publike. No to se u nastupu i odnosu benda prema onoj koja je bila – nimalo nije osjetilo. Posebno u finišu nastupa, dok se pod Arene transformirao u plesni podij, pa je cjelokupan ugođaj imao snažan retro dojam. U stilu nekadašnjih plesnjaka. Upravo iz zlatnog doba glazbe koja je tako nešto za sobom povukla.
SSkupina vrhunskih glazbenika, kombinacija „iskustva i mladosti“, kako se to voli kazati, predvođena „starim liscem“, odsvirala je odličan koncert. U kojem uz magičnu izbalansiranost svih zvukova svakako treba izdvojiti iznimno sugestivne ženske prateće vokale, koji su koncertu dali posebniji pečat. U biti, čak i ne treba ništa posebno izdvajati.
Tek pamtiti ono što je, vjerujem, najvažnije nakon cijele priče. Zabavan, poučan, radostan (i nostalgičan) povratak u neku puno bolju (glazbenu) prošlost.
Galerija fotografija; Chris Norman + Gelato Sisters i Walter Neugebauer u Areni Zagreb, foto: Božidar Breški
