Kakve veze ima ovaj nogometaš Liverpoola sa, kako je New York Times naziva, „spojem Michaela Jacksona i Sarah Vaughan“, otkrit ću vam kasnije.
Njenim (rekao bih kratkim, ali slatkim) koncertom započela je jesensko-zimska shema jazz koncerata u Hrvatskom domu u Splitu, očito već etabliranom i nezaobilaznom mjestu za vrhunske koncerte.
Ako se za glazbu može kazati da je lirska paučina razapeta između srca i mozga, onda je Cyrille na ovome koncertu tu definiciju proširila i dramskom komponentom koju je uporno i reprezentativno iskazivala kroz svoje vokalne improvizacije sa žestoko energetskim onomatopejama kao zamjenama za riječi, onomatopejama u kojima se Cyrille osjeća zaista sretno i zadovoljno, pa nije neočekivano da su iste polučile iskrene aplauze na otvorenoj sceni zaista očarane publike. Iskreno, ne sjećam se reakcija takvog intenziteta na prijašnjim jazz koncertima. Naravno, ogroman doprinos takvim aklamacijama dali su i članovi njenog benda: Hila Kulik (klavir), Joe Downard (bas i kontrabas) te gore spomenuti „Mo Salah“ aka Pedro Segundo. Njega naročito ističem kao neumornog i nezaobilaznog kreatora ukupne glazbene slike, čije je lupanje i šuškanje publika iz prve prepoznala i prihvatila. Dakle, osebujnom afro frizurom i licem nalik na popularnog nogometaša, svojim je solom na skromnom kompletu bubnjeva te raznoraznim šuškalicama gotovo na noge podigao auditorij, za što je nagrađen dugotrajnim i zasluženim aplauzom za odličnu izvedbu „Beautiful Way“ s Cyrilleinog friškog albuma „à Fleur de Peau“. Nedvojbeno se može zaključiti da mu je bubanj bio omiljena igračka već u kolijevci. U zraku se mogla nožem rezati pozitivna sprega između dva najstarija instrumenta – glasa i tribalnog bubnja – u savršenoj korelaciji s nikad preforsiranim, ali konstantno diskretno poželjnim klavirskim notama iza kojih je skromno, no ipak relativno esencijalno stajao bas/kontrabas. Da ta ekipa zna svirati jasno je i onima koji nisu vrsni poznavatelji glazbe.
Šarolika publika (bilo je i sijedih glava) dobila je koloplet, rekao bih, „jeftinih“, poznatih standarda pomiješanih s ozbiljnim glazbenim avanturama kroz koje nas je Cyrille vodila pjevajući na engleskom, francuskom i portugalskom jeziku, koji su apsolutno odgovarali atmosferi pojedine pjesme.
U kratkim crtama, njezin repertoar bio je mješavina poznatih covera: „I Wanna Be Living For the Love of You“ Isley Brothersa; „You Are So Beautiful“ u originalu Billyja Prestona i najpoznatijoj verziji Joea Cockera; posveti francuskoj šansoni u odličnoj izvedbi Jacques Brelove „Ne Me Quitte Pas“; te njezinih originala poput latino/jazz obojane „Casita de Piedras“ (za koju je napomenula da je inspirirana kućom koju je sagradila u bespućima Kostarike, gdje je očito s uspjehom pronašla potrebnu inspiraciju te napunila svoje baterije).
Koncert je bio pametno doziran izmjenama koje su koketirale s pop/jazzom i diskretnim, ali prepoznatljivim soft jazzom. Isprva krećući lijeno, gotovo „dosadno“, pojedine kompozicije ubrzo su dobile potrebno ubrzanje s velikom dozom energetskog naboja, kako samih Cyrilleinih vokalnih ekstravagancija, tako i instrumentalnog doprinosa svih članova ovog malog, ali moćnog „simfonijskog orkestra“. Na trenutke se činilo da je koncert premješten u neki mali, zamagljeni klub negdje u New Orleansu gdje caruju swing i nesputane jazz forme s početka prošlog stoljeća.
Par riječi i o samim glazbenicima: Hila Kulik poznata je pijanistica, kompozitorica i aranžerka koja je svoje vještine dijelila s mnogim poznatim imenima. Siguran sam da joj je posebno zadovoljstvo bilo svirati na klaviru Steinway and Sons, a što se moglo osjetiti u svakoj kompoziciji; Joe Downard vrlo je tražen glazbenik, poznat po svojim improvizacijskim i sviračkim vještinama; Pedro Segundo, čije zarazno i entuzijastično sviranje nikoga ne ostavlja ravnodušnim, po mome je mišljenju spiritus movens u ovoj postavi.
Da je koncert bio ugodan događaj potvrđuju redom zadovoljni facijalni izrazi na gotovo svim licima, uključujući i autora ovog osvrta.
