Od svih dana u tjednu, baš kad idem na koncert, mora padati kiša. A najradije se onda ne bi micala ispod dekice. Ali, dugogodišnje iskustvo je pokazalo da najboljim koncertima ispadnu upravo oni na koje mi se ne ide jer eto, pada kiša, srijeda je, malo sam lijena… No, treba se ustati i čuti što su nam priredili Split Dogs i Danko Jones. Ako su oni došli iz UK-a i Kanade, a mogu se valjda i ja maknuti s kauča.
Kad sam čula za Split Dogs, prvo sam pomislila da je riječ o nekim našim momcima iz Splita. Naravno, bila sam u krivu. Četveročlani Split Dogs dolaze iz Bristola, a na pozornicu su izašli točno u 20 sati, uz odbrojavanje gitarista Mila Martineza: „One, two, three…“ i tako sve dok nas nije pobrojao!
Krenuli su energično i tu energiju zadržali od početka do kraja nastupa. Pjevačica Harry Atkins doslovno se lomila po pozornici, podjednako energična u pjevanju i pokretima, ne ostavljajući mnogo prostora za predah. Iskreno nam je zahvalila što smo došli podržati bend, dok je Mil primijetio kako očito nismo lijene guzice koje su odlučile ostati na šanku.
A onda je na pozornicu stupio Danko Jones, čovjek koji nije samo odličan glazbenik nego i stand-up komičar, s posebnim talentom da se našali na vlastiti račun. Njegova komunikacija s publikom bila je gotovo zaseban nastup, ispunjen dosjetkama, zadirkivanjem i spontanim reakcijama na ono što se događalo u dvorani.
Koncert je otvorio pjesmama „The Rules” i „My Time Is Now”, odmah postavivši tempo večeri. Jedna od pjesama koju smo čuli nešto kasnije bila je i „First Date”, a na repertoaru su se našle i „Get High?”, „You Are My Woman” te „Full of Regret”. Ipak, uz glazbu, velik dio večeri obilježila je njegova komunikacija s publikom.
U jednom je trenutku izjavio da nas uopće ne vidi pa nas je zamolio da se javimo kako bi dobio bolju predodžbu o brojnosti publike. Nakon kratkog osluškivanja procijenio je da nas je – par tisuća. A-ha! Optimistična procjena, ali sudeći prema njegovu raspoloženju, brojke mu te večeri nisu bile presudne.
Publiku je poticao da sve snima mobitelima, objašnjavajući da je susret s jednorogom nešto što jednostavno moraš zabilježiti. Pritom nije propustio opomenuti ni one koji su mobitele već spremili u džep nakon što ih je izričito zamolio da snimaju. Kod Danka, očito, nema izvlačenja!
Rekao je i da prvi put nastupa u Zagrebu, na što je odmah stigao ispravak iz publike. Gledali smo ga još 2010. godine u Areni, kada je svirao kao predgrupa Guns N’ Rosesa. Ipak, ovo mu je bio prvi samostalni koncert pred zagrebačkom publikom.
Uz publiku, Danko nije zaboravio ni svoju vjernu ekipu koja ga prati na turneji. Spomenuo je članove tehničke ekipe koji su slavili rođendane te naglasio kako je ovo i njihova večer, njihova proslava. Lijepa gesta koja je pokazala da se iza glasnog rock’n’rolla krije i svijest o ljudima koji omogućuju da sve funkcionira kako treba.
Posebno mu je za oko zapela osoba u majici Queensrÿchea. Kada je netko iz publike zapjevao „I Don’t Believe in Love”, Danko se rado priključio, a zatim proglasio pjevača fanom broj dva tog benda, dok je sebi dodijelio treće mjesto. Sigurno je u publici bilo još ljubitelja Queensrÿchea (ja!), ali ova je razmjena bila dovoljno zabavna da ostane jedan od upečatljivijih trenutaka večeri.
A iako je koncert održan u srijedu, raspoloženje je bilo kao da je vikend već počeo. Za to se pobrinuo i naslov pjesme „Everyday Is Saturday Night”, koji se te večeri mogao shvatiti i kao svojevrsna koncertna parola.
Pred kraj regularnog dijela koncerta uslijedila je „Had Enough”. Danko se zakleo da je to kraj. Publika, međutim, nije bila spremna prihvatiti njegovu odluku pa je dvoranom odjekivalo: „We want more!” I, naravno, dobili smo ga.
Bis je počeo pjesmom „Shake Your City”, a nastavio se uz „Lovercall” i „My Little RnR”. Danko je pritom tvrdio da ništa nije bilo unaprijed dogovoreno. Ne, ne, bis definitivno nije bio namješten! Sudeći prema tome koliko su posljednje tri pjesme dobro sjele jedna za drugom, uigranost trojca bila je neupitna, a spontanost je samo dodatno začinila završnicu.
Danko Jones još je jednom pokazao da dobar rock koncert ne čine samo glasne gitare i čvrsta ritam-sekcija. Tu su i karizma, humor, kontakt s publikom te osjećaj da se svi u dvorani, barem na nekoliko sati, nalaze na istom tulumu. A tko kaže da se subota ne može dogoditi i usred radnog tjedna?
