David Lee Roth – “Eat ’Em and Smile” (1986.)

Prije četrdeset godine, u travnju 1985. godine David Lee Roth napustio je Van Halen. Razlaz s bendom uslijedio je nakon niza kreativnih nesuglasica, posebno s Eddiejem Van Halenom, a uslijedio je ubrzo nakon što je Roth izdao solo EP Crazy from the Heat. Iako je u početku tvrdio da je riječ samo o pauzi, rastanak je postao trajan, sve do povremenih okupljanja u kasnijim desetljećima. Roth se nakon toga odlučio u potpunosti osloniti na sebe, a Eat ’Em and Smile, objavljen 1986., njegov je prvi solo album.

Album otvara jedna od njegovih najupečatljivijih pjesama, “Yankee Rose”. Gitarski intro Stevea Vaia, s efektom “razgovarajuće gitare”, postao je prepoznatljiv i često citiran u rock ikonografiji. Pjesma obiluje izvanrednim gitarističkim dionicama, dok ritam sekcija Billyja Sheehana (bas) i Gregga Bissonettea (bubnjevi) pruža čvrstu, razigranu i preciznu podlogu. Tekst pjesme u Rothovom stilu slavi Ameriku kroz figuru žene “Yankee Rose” kao simbol slobode, seksipila i samouvjerenosti. Nije riječ o političkom komentaru, nego o ironičnom, ali iskrenom slavljenju populističkog američkog duha. B-stranu vinila otvara “Tobacco Road”, obrada pjesme Johna D. Loudermilka. U originalu introspektivna i blueserska, Rothova verzija iz 1986. ubrzava tempo i donosi teatralnu, gotovo kabaretsku izvedbu, u kojoj dominiraju njegova scenska energija i ekspresivan vokal. Riffovi Stevea Vaia, uz čvrstu podršku Sheehana i Bissonettea, pretvaraju pjesmu u nešto potpuno novo. U nešto dinamično, šareno i nepretenciozno zabavno. Roth je jednom izjavio: “Znam što ova pjesma znači, ali neću je izvoditi kao još jedan južnjački blues. Ja ću je izvesti kao kabare rocka 80-ih.” I doista, njegova verzija “Tobacco Roada” nije nostalgija, već rock izvedba u punom sjaju estradnog duha. Druga odlična obrada na albumu je “That’s Life”, izvorno proslavljena u izvedbi Franka Sinatre 1966. Roth joj pristupa bez ironije, riječ je o uvjerljivom hommageu američkoj vokalnoj tradiciji. Aranžman je jednostavan, elegantan i vjeran originalu, dok Roth iznenađuje nenametljivom, ali sigurnom vokalnom izvedbom. “That’s Life” se savršeno uklapa u Rothovu poziciju u to vrijeme, nedugo nakon odlaska iz Van Halena. Među originalnim pjesmama ističu se i “Big Trouble” i “Bump and Grind”. Prva je razigrana rock priča s dozom crnog humora, gdje Roth balansira između pjevanja i naracije, dok Steve Vai demonstrira svju virtuoznu tehnik. “Bump and Grind” obrađuje tipičnu hard rock temu: seksipil. Pjesma “Shyboy”, iako se ponekad naziva obradom, zapravo je nova verzija pjesme Billyja Sheehana iz vremena kada je svirao u bendu Talas. U ovoj verziji pjesma je izvedena u bržem, tehnički zahtjevnijem obliku. “I’m Easy” donosi kratki swing predah s puhačima i atmosferom retro kabarea, dok je “Ladies’ Nite in Buffalo?” vjerojatno najatmosferičniji trenutak s A-strane LP. Pjesma koja u polu-ironičnom tonu otvara prostor čežnji i usamljenosti. Tu je i pjesma “Goin’ Crazy!” vesela s pamtljivim refrenom i tipičnom Rothovom energijom.

Naslovnica albuma Eat ’Em and Smile prikazuje izbliza lice Davida Lee Rotha u, okruženog intenzivnim bojama i vizualnim kaosom karakterističnim za estetiku 80-ih. Boje su to koje  pojačavaju dojam estradne eksplozije i scenske teatralnosti. Naslovnicu su dizajnirali sam David Lee Roth i Pete Angelus. Zadnja strana ploče albuma Eat ’Em and Smile donosi u prvom planu figuru muškarca u čučećem položaju, djelomično gola i prekrivena bojom ili blatom, s perjanicom na glavi, što podsjeća na scenski kostim ili ritualnu masku. Postavljen u hladan, gotovo nadrealni prostor s bijelim stupovima i plavičastim svjetlom, lik izgleda istovremeno zagonetno i teatralno,  kao da pripada nekoj bizarnijoj kazališnoj predstavi nego rock albumu. Moja kopija LP je u izdanju Suzy records (Zagreb) koja ima i unutrašnju papirnatu košuljicu. S jedne strane su četiri fotografije četiri člana benda, a s druge strane podaci o svakoj pjesmi na albumu.

Album Em and Smile je prvi dokaz kako Davida Lee Rotha i izvan Van Halena može izgraditi autentičan i zabavan rock album. Album okuplja izvanrednu postavu glazbenika. Steve Vai na gitari, Billy Sheehan na basu i Gregg Bissonette na bubnjevima čine okosnicu jednog od tehnički najimpresivnijih sastava iz sredine osamdeseti dvadesetog stoljeća vremena. Uz Rothovu karizmu, scensku razigranost i vokalnu slobodu, stvoren je dinamičan i raznolik album koji je sasvim dobar. Ipak, iako Eat ’Em and Smile donosi brojne jako zanimljive trenutke, njegov nasljednik Skyscraper za nijansu nadilazi ovaj debi, ne toliko u snazi benda, koliko u hrabrijoj produkciji i jasnije profiliranom autorskom rukopisu. No bez Eat ’Em and Smile, ništa od toga ne bi bilo moguće. Ova ploča označila je početak solo poglavlja u kojem je David Lee Roth dokazao da se i bez matičnog benda dobro snalazi.