Ako me memorija dobro služi, thrash metalci Death Angel u Hrvatsku su se vratili nakon 14 godina i briljantnog nastupa na MetalFestu u Zadru. A u Zagreb nakon 15 i jednako takvog u Močvari. Sa Suicidal Angels, Resistance i Adimiron. Tada pred sramnih 100 ili čak štogod manje ljudi. Prije toga, 2008. godine, najavljeni nastup u klubu Boogaloo bio je otkazan, pa je uslijedila priča s Osijekom iz 2009. Dakako, ovi (povijesni) podaci podložni su korekciji nekog s boljim pamćenjem od mene.
Toliko o hrvatskoj (koncertnoj) povijesti Death Angela, a iz one cjelovite istaknimo da su ga 1982. godine na kalifornijskoj obali osnovali tinejdžeri filipinskih korijena. Koji su, uz to, i u obiteljsko/rodbinskim vezama. Bubnjar Andy Galeon, gitaristi Rob Cavestany i Gus Pepa, te Dennis Pepa, koji je svirao bass, a prve dvije godine i pjevao (debitantski demo „Heavy Metal Insanity“). 1984. zamijenio ga je Marc Osegueda, još jedan rodbinski povezan (u to vrijeme 15-godišnji) dječak, dotad dio pratećeg osoblja benda. Da su prepoznati kao ambiciozan i perspektivan bend govori i podatak da im je drugi demo “Kill As One” (1986.) producirao Kirk Hammett. Nakon toga uslijedio je kultni debi album “The Ultra–Violence (1987.), pa potom nešto eksperimentalniji “Frolic Through The Park” (1988.) i “Act III” (1990.). Mnogi ih svrstavaju u najznačajnija izdanja thrash metala.
Neposredno iza faze koja ih je katapultirala u vrh svjetske metal scene bend je, iz raznoraznih razloga, 1991. prestao postojati. Deset godina kasnije na festivalu Thrash of The Titans dogodio se povratak, na kojem se umjesto Gusa promovirao Ted Aguilar, koji je otada postao gitaristički kontinuitet. Sljedećih godina se postava dodatno osipa(va)la, pa su od 2009. članovi basist Damien Sisson i bubnjar Will Carroll. Uz Roba i Marka, koji su najdulji kontinuitet. Unatrag 22 godine DA redovito objavljuje jako dobre albume. Ukupno njih (još) šest, počevši s „The Art of Dying“ (2004.), a zaključno s „Humanicide“ (2019.). I priređuje još bolje koncertne predstave. Ako ih se uključi u BIG EIGHT američkog thrasha, s obzirom na to da sam ih svih osam gledao (svakog od njih u više navrata), po osobnom sudu, kazao bih da po nastupima uživo Death Angel spada u BIG FOUR.
Death Angel je energičan, spontan, dinamičan, odlučan i beskompromisan, još uvijek nekako mladalački nadobudan i ambiciozan thrash melodičnije varijante, duboko ukorijenjen u europskom heavy metalu. S kontrolirano probojnim, rezolutnim, lepršavim i zaigranim Markovim vokalima, agresivnim, glasnim zvukom gitara (impresivnih ‘duela’), žilavim ritmikama, kompaktnih kompozicijskih struktura, visoke kakvoće tehničke izvedbe.
Uz sve te glazbene predispozicije bend krase i vrlo pozitivne ljudske osobine. Spada u prvi red najprisnijih i najspontanijih u komunikaciji s publikom. Sve su to karakteristike i nastupa u Vintage Industrial Baru, kojemu je ozbiljniji minus bila (pred)paklena vrućina, pa treba odati istinsku počast svim fanovima. Posebno onima u prvom dijelu, gotovo pa popunjene dvorane. A i samim članovima benda, s kojih su već nakon 3-4 pjesme tekli ‘potoci’ znoja. No nije to samo bilo zbog jedva podnošljive vrućine. Prije svega zbog konteksta glazbe kakvu sviraju u kojoj nema kompromisa, a još posebnije zato što su momci i ovoga puta dali sve od sebe. Klišejizirani izraz koji baš i ne volim koristiti, jer ga u, valjda, nedostatku konstruktivnijih mnogi koriste, ali ovoga puta je uistinu prikladan za ono što se vidjelo i čulo. ‘Anđeli’ i njihova publika izvukli su iz sebe maksimalno koliko su mogli. Zadnje molekule, zadnje atome snage i energije. Baš ono, stopili se sve skupa u jednu (metalnu) cjelinu. Ne možemo izdvojiti neki momenat kao ‘high – light’ večeri, još manje neku pjesmu, jer su svi bili jednaki, sve pjesme sjajne i bilo koju od njih izdvajati iz kompaktne cjeline bilo bi nepošteno. Prema bilo kojem segmentu. Možda je uvodni dio koncerta bio nekako suzdržaniji, zvuk standardno problematičan, no već nakon 2-3 pjesme krenula je thrash oluja koja se umirila tek na samom kraju sedamdeset i nešto minuta dugog koncerta. Uz odjavne tonove Dia, koji su se širili iz zvučnika.
Inače, koncert je bio dijelom turneje složene prilikom 35. obljetnice albuma „Act III“. No sudeći prema set listi, to baš i ne bi bilo tako. Naime, ona je (naj)više bila ‘u službi’ predzadnjeg albuma “ The Evil Divide“ iz 2016. Pridodamo li tome i podatak da su među ponuđenim ‘merchom’ motivi tog albuma bili poprilično zastupljeni, prigodnije bi ga bilo doživjeti, kao i neke prije njega, kao proslavu njegova 10. rođendana.
Iako su svirali tek nekoliko pjesama iz rane faze („Evil Priest“, „Seemingly Endless“ i „Bored“), ako je bilo onih koji su očekivali veći broj u tom stilu, nije se baš stekao dojam da se itko žalio na set listu. Dapače, ekipa je bila maksimalno ‘nabrijana’ na bend, znala veliku većinu izvedenih pjesama i još jednom se itekako dobro zabavila. Uključivo i uz lani predstavljenu pjesmu „Cult of The Used“, koja najavljuje novi album. Pjevalo se, orilo, plesalo, skakalo, a bilo je i mini ‘circle – pita’. Svega što sadrži jedan dobar thrash metal koncert. Što dobar, odličan.
Setlista:
1. The Moth
2. Hatred United/United Hate
3. Father of Lies
4. Let The Pieces Fall
5. Evil Priest
6. Cult of The Used
7. The Dream Calls For Blood
8. Seemingly Endless Time
9. Cause For Alarm
10. Son of The Morning
11. Lost
12. Bored
13. Thrown to the Wolves
14. Outro / We Rock (Dio)
Premda, bez ikakve dvojbe, spada u vrh svjetskog (thrash) metala, Death Angel se nikada nije tako ponašao. I nakon toliko godina ostala je to jedna normalna, vrijedna, kompetentna i nadahnuta metal ekipa koja svoju publiku osvaja glazbom, ponašanjem i koncertima.
Zato nikada nisu i nikada neće biti zvijezde. I neka ne budu. Uvjeren sam da su baš zbog iznesenog svima, ili barem većini – puno draži.
