Death – “The Sound of Perseverance”

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/03/25/deaths.jpg, images/SGrecenzije/2011/03/25/deathsm.jpg, Death – The Sound of Perseverance, Left} Slično Ahileju nekim je ljudima dano na izbor da žive dugim i sretnim životom u anonimosti ili kratkim životom besmrtne slave. Bez obzira na pojedinačni svjestan izbor ukoliko postoji sloboda volje ili moguće stanje determiniranosti i nepromjenjivosti sudbine, jedna je stvar na kraju izvjesna – smrt. Smrt je događaj prema kojemu se svako ljudsko biće kao vremenito i konačno bez iznimke kreće. Osim što je poput Ahileja proživio sličnu tragičnu sudbinu kada je u tridesetičetvrtoj godini velikom zaslugom pohlepnog i nehumanog američkog sustava izgubio bitku s malignim tumorom mozga, Chuck Schuldiner, frontmen i glavni um Deatha, je za bend izabrao besmrtno i uvijek aktualno ime kojim će ostaviti neizbrisiv trag u metalu i glazbi općenito.

Skoro deset godina nakon Schuldinerove smrti Relapse Records ponovo je izdao deluxe izdanje i remaster zadnjeg remek-djela Deatha iz 1998. godine, The Sound of Perseverance. Album je tada izdao Nuclear Blast jer je Chuck bio nezadovoljan s podrškom i promocijom izdavačke kuće Roadrunner Records prethodnog albuma Symbolic (1995). S vremenom se, prema riječima Tima Aymara (vokal Control Denieda), pokazalo da ni Nuclear Blast nije ispoštovao ugovor u pogledu oglašavanja a i ispustio je slučajno ili namjerno staviti na prvih deset tisuća cd-a barkod. Zahvaljujući odvjetniku Ericu Greifu nakon Schuldinerove smrti njegovo je cijelo intelektualno vlasništvo preneseno na Relapse Records koji bi ove godine konačno trebao posthumno izdati album Control Denieda When Man and Machine Collide na kojemu je Chuck radio sve do posljednjeg daha.

The Sound of Perseverance je više od sjajnog glazbenog djela. Ono je snažan osobni iskaz ustrajne beskompromisnosti i čistog buntovništva protiv tadašnjih prilika u glazbenom svijetu i industrije. Da bi se to razumjelo potrebno je prisjetiti se da je 1995. godine, kada je izašao predzadnji album Deatha Symbolic, ugašena kultna heavy metal emisija na MTV-u Headbangers Ball. Time je heavy metal zvijer simbolički uspavana i gurnuta iz mainstreama natrag u podzemlje. Metala se odrekla i sama Metallica okrenuvši novu stranicu sviranjem bezazlenog hard rocka. Alternativni rock i rap isplivali su na površinu a nakon toga i nu metalci poput Korna i Limp Bizkita koji su spajali elemente različitih tipova glazbe. Roadrunner Records, kuća heavy i death metala pod čijim je okriljem izdan i Deathov Symbolic, padom popularnosti heavy metala okrenuo se komercijalno isplativijim i tada popularnim alternativnim i rap metal bendovima. U tom negativnom povijesnom kontekstu po tradicionalniji metal, kako bi se odmorio i razmislio o svemu Schuldiner je nakon turneje uzeo kratku pauzu i paralelno radu na novom albumu započeo novi projekt Control Denied. Control Denied je zapravo ekstenzija Deatha, konačno ostvarenje Chuckovog sna da ima „pravog“ pjevača u bendu.

Često nazivan „posljednjim Mohikancem“ istinskog metala Chuck Schuldiner je nakon kraće pauze odlučio, prije nego se potpunije posveti Control Deniedu, izdati još jedan album Deatha i tako pokazati svoju nepokolebljivu i tvrdoglavu vjeru u metal i ideale. Simboličnog naziva, album The Sound of Perseverance označio je kreativan vrhunac Deatha, točku gledišta s koje se samo s fascinacijom može promatrati golem razvitak od prvog albuma Scream Bloody Gore (1987). Iako je Schuldiner u svojoj srži bio tradicionalnih pogleda na metal, pa je u raznim intervjuima naglašavao kako ne razumije i ne smatra pod metalom bendove poput Korna i druge „yo-yo motherfucker hop up” tada popularne bendove, svakim novim albumom je pomicao granice i napredovao u svim pogledima, od sviračke tehnike i melodije do pisanja stihova. Rijetki su glazbenici koji su poput njega istovremeno virtuozi na svome instrumentu, sjajni vokali i tekstopisci.

U vrijeme kada sam prvi put čuo The Sound of Perseverance, zahvaljujući prijatelju Toniju Reniću koji je sada u službi asistenta sretno uhljebljen na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, bio sam potpuno izgubljen u svijetu avangardnog jazza. To je ujedno i glavni razlog zašto sam se odmah zakačio za monstruozni tehnički stil bubnjanja Richarda Christya koji je u trenucima znao odsvirati neobuzdane kompleksne strukture i fillove svjetlosnom brzinom. U usporedbi s prijašnjim albumima bubnjevi i nešto viši glas bliži vrisku vještice nego growlu su najuočljivije promjene. Prema Chuckovim riječima transformacija glasa nije došla intencionalno već potpuno prirodno. Na posljednjoj stvari s albuma, ubojitoj obradi pjesme Painkiller Judas Priesta, čak i pjeva vodeći vokal do nevjerojatnih visina. To i nije toliko čudno s obzirom da je bio veliki obožavatelj melodičnog pjevanja u stilu Roba Halforda i Brucea Dickinsona te još od negdje ere Symbolica frustriran ograničenoću ekspresije death vokala. Ipak, najviše vremena mi je trebalo, što je uobičajen slučaj, za razumijevanje death vokala, ali onog trenutka kada mi je ušao u uho shvatio sam ga istovremeno i racionalno u povijesnom kontekstu glazbe. Naime, kao što su dadaizam i ostala avangardna umjetnost početkom 20. stoljeća detronizirali ljepotu i pokazali da nije nužno svojstvo umjetnosti, tako je i glas u glazbi zahvaljujući metal bendovima prešao jedan povijesni razvojni put i završio u ružnoći death vokala koji paradokasalno može biti destruktivno lijep poput Schuldinerovog.

Druga stvar koja me je nakon bubnjeva totalno rasturila i skršila bile su fascinantno precizne i sirove gitare i bas. Moćni, originalni i beskompromisni, a u isto vrijeme nevjerojatno melodični riffovi i solaže koje je Schuldiner poput nemilosrdnog egzekutora izvršavao na svom B.C. Rich Stealthu u kombinaciji s Marshall Valvestate pojačalom složeni su u čvrstu progresivnu cjelinu s ponekim trash metal dodirima. Osim glazbe za njega su od izuzetne važnosti bile riječi pjesama. I ovaj album kao i zadnja tri tiču se realnih i bitnih ljudskih problema te se može reći da su refleksija realnosti i ekspresija subjektivnih stanja, iskustva i ljudskih odnosa glavne konceptualne poveznice izvrsnih i suptilnih tekstva.

Za najnovije i vjerojatno konačno deluxe reizdanje zadnjeg Deathovog albuma umjetnik Travis Smith preradio je umjetničku sliku s prednjeg omota s čijom je prvotnom realizacijom bio nezadovoljan te napisao “liner notes” koje se tiču umjetničkog djela. Slika sada izgleda zaista bolje, jasnije predstavljajući planinu u kriku na koju se ljudi pokušavaju popeti. Metaforičko značenje je eksplicitno: ljudska ustrajnost i napor prema ostvarenju postavljenog cilja. Schuldiner je to lijepo formulirao u intervjuu za webzine Altars of Metal: That’s basically what the cover is and that amounts as to people climbing up, reaching for better things in life, and going for your dream. I’m a dreamer. You know, for me, music is a dream, and keep reaching for bigger things. That’s what my goal is. Osim toga gitarist Shannon Hamm također je napisao “liner notes”, dodane su fotografije i dodatna dva CD-a s bonus materijalima, a sve je zapakirano u digipak izdanju. Bogat bonus materijal obuhvaća povijesno vrijedne remasterirane demo snimke iz razdoblja od 1996. do 1998. godine, koji će zanimati uglavnom obožavatelje benda zainteresirane za uvid u proces stvaranja albuma te kako bi to zvučalo kada bi Chuck pjevao clean vokalom na A Moment of Clarity i Story to Tell.

The Sound of Perseverance je virtuozno remek-djelo progresivnog death metala koje genijalnošću nadilazi granice svoga žanra, pa uopće nije čudno što se često akademski obrazovani klasičari lako zakače za njegovu čaroliju. I sam bi Chuck sigurno bio sretan s ovakvim stanjem stvari, jer je mrzio žanrovske podjele i kategoriziranje smatrajući da iako mogu biti korisne istovremeno razjedinjuju i stvaraju sukobe. Ovako dobro, s poštovanjem i ljubavlju napravljeno reizdanje klasičnog Deathovog albuma bez i trunke sumnje treba imati u vlastitoj kolekciji.

Osobna karta albuma

{youtube}Qd4q0Xx-u1Y{/youtube}