Delta Blues Gang autorski je blues kvartet iz Pule i jedan od najvažnijih i najrespektabilnijih hrvatskih blues sastava. Bend je specifičan po svojem originalnom pristupu i spajanju tradicionalnog i modernog blues izričaja.
Bend izvodi glazbu temeljenu na delta, electric i Texas blues pravcima. Priča o bendu počinje još 1994. godine, sa sastavom The Crossroads, koji 2001. mijenja ime u Crossroads Brothers, da bi od 2012. godine službeno počeo djelovati kao Delta Blues Gang.
Od 2013. do 2015. godine prošli su put od svoje Pule, preko pobjede na CBC-u, do Memphisa, gdje su na IBC-u ušli u polufinale i našli se među 40 najboljih. Kasnije su dostojno branili boje Hrvatske na EBC-u u Bruxellesu. U tom razdoblju DBG je stalno nastupao i punio klubove ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji. Onda su jednostavno rekli dosta i sve je stalo. Nije ih bilo na sceni punih jedanaest godina, a sada se ponovno vraćaju. Zato sam organizirao ovaj razgovor kako bih svima koji vole dobru i kvalitetnu glazbu skrenuo pozornost na ovaj izvrstan bend. Aleksandar Kajtez, poznat i kao Texas Alexander, moj je sugovornik. Pročitajte u nastavku što nam je rekao o svemu.
Alex, drago mi je da si ulovio vremena kako bi odgovorio na nekoliko pitanja za PopRock.hr.
Hvala, Mike, na ovom pozivu.
Za uvod, što bi rekao: tko je Aleksandar Kajtez, poznat i kao Texas Alexander?
Moja životna paradigma jest da si u biti ono što drugi misle o tebi, dok vlastito mišljenje o sebi kao glazbeniku i producentu ostavljam drugima na prosudbu kroz pjesme koje pišem i glazbu koju stvaram.
Jedanaest godina duga je pauza u glazbenom svijetu. Što je bio onaj ključni trenutak, „okidač”, koji vas je ponovno okupio i natjerao da kažete: „Vrijeme je da Delta Blues Gang ponovno stane na pozornicu”?
Glavni okidač ili povod za ovaj reunion leži u autorskom materijalu koji se u ovom razdoblju glazbenog posta nakupio do te kritične mase da je sada pravo vrijeme da ga podijelimo s auditorijem. Drugi, jednako važan okidač bio je moj brat blizanac Kristijan (Alabama Gus), koji je došao s idejom da objavimo LP kao četvrti album Delta Blues Ganga nakon 11-godišnje pauze. On je basist, suosnivač benda i stariji od mene punih pet minuta pa sam ga, kao mlađi brat, nakon kratkog nagovaranja ipak poslušao. Ops!
Zanima me kako si i kako ste uspjeli ostati izvan pozornice tih jedanaest godina. Nije li bilo povremenih želja da se ponovno osjećate sretno i zadovoljno dok nastupate?
Dolazim iz glazbene obitelji koja je uvijek njegovala glazbu, rock i blues iznad svega. Braća smo glazbenici, tako da u ovom vremenu izvan pozornice nije bilo nedjelje kada nas dvojica nismo muzicirali, pa makar u dnevnom boravku, na kauču u dnevnom boravku ili u garaži, gdje brat popravlja svoj prerađeni chopper. Želja za pozornicom bila je prisutna tijekom cijelog razdoblja pauze, ali do povratka nije došlo zbog brojnih životnih i obiteljskih obveza.
Kako je izgledala prva zajednička proba nakon toliko vremena? Je li ona stara, prepoznatljiva blues kemija između tebe, Kristijana i Livija proradila odmah, na prve taktove, ili? Kako je to uopće izgledalo?
Bilo je kao da si u Livijevu garažu doveo Chevrolet Chevelle iz 1970. godine s 450 KS i turirao ga do daske dok ne otpadne žbuka! Bilo je eksplozivno, pogotovo zato što do tada baš i nije bilo prilike malo jače odvrnuti Blues Junior na slide-resonator gitari, ukopčati Fender Jazz Bass i čuti Livijev Sonor. Taj dan odradili smo najdužu jam-session probu u životu, koja je trajala punih pet sati! Kemiju američkog juga uhvatili smo nakon prvih taktova.
Kada pogledaš unatrag na razdoblje prije pauze, što ti je najviše nedostajalo?
Energija s takozvane long-distance pozornice, na kojoj smo svirali od Challengea u SAD-u i EBC-a u Belgiji do zemalja u regiji, kao i na brojnim jazz-blues festivalima i u klubovima u Hrvatskoj.
Koliko se tvoj osobni pristup slide-resonator gitari i pisanju pjesama promijenio, sazrio ili transformirao tijekom ove jedanaestogodišnje stanke? Nije li to malo predugo?
U biti se nije radikalno promijenio, osim što sam u proteklom razdoblju, kao diplomirani inženjer strojarstva po struci, istraživao granice tehničkih mogućnosti resonator gitare u delta-electric-Texas bluesu. I, poput onog profesora iz Zagrebačke škole animiranog filma, došao sam do zaključka da svojim autorskim pjesmama pridodam još jedan žanr. Taj me žanr, moram priznati, kao glazbenika oduševljava već godinama. Riječ je o blues-rocku iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih godina.
Osim ovog remiksiranog albuma i reizdanja, pripremate i novi album. Kako tu stoje stvari? Što nam možeš ovog trenutka reći?
Da, nakon što smo se prvotno okupili kao trio prije nekoliko mjeseci, a nedavno i kao kvartet s novim vokalom, bend intenzivno radi na novom autorskom albumu.
U planu je objavljivanje prvih singlova nakon Nove godine, kao i snimanje kompletnog albuma do travnja iduće godine.
Kako se novi član, pjevač u bendu, uklopio? Reci nam malo više o svemu.
Vrijeme je da to ekskluzivno kažemo za POP-ROCK portal: novi član DBG-a na vokalu je Vedran Svetek, poznat i kao Vincent Kid! Riječ je o pulsko-zagrebačkom glazbeniku koji ima impresivan glazbeni staž i posjeduje, po meni, originalan vokalni talent s lampaškim pretpojačalom u glasu. Auditorij će to imati priliku čuti na novom albumu i koncertima koji uskoro slijede.
Vaš profesionalni put imao je gotovo munjevit put od Pule do Memphisa i Bruxellesa. Treba u svemu ostati čvrsto na zemlji, stajati na vlastitim nogama i ne dopustiti da neke lažne fore učine da se ljudi jednostavno pogube i izgube pojam o stvarnosti.
Blues je upravo glazba koja je coolerska i koja te spusti gdje treba, tako da s time nismo imali problema. Sve se na kraju svodi na iskren pristup glazbi koju volimo, sviramo i stvaramo. Pitanja stvarnosti i egzistencije rješavamo kroz vlastite profesionalne karijere.
Ekipa DBG-a oduvijek je bila tu za fanove, za sve one koji vole dobru i kvalitetnu glazbu. Koliko vam je važna povratna informacija publike?
Itekako je važna jer je auditorij upravo taj zbog kojeg sve ovo radimo. Prvo uhvatimo taj osjećaj na probi pa ga jedva čekamo prenijeti auditoriju uživo na koncertu, kroz singlove ili snimanjem nosača zvuka, odnosno albuma kao zaokružene cjeline.
Blues je glazba koja se hrani životnim iskustvom. Smatraš li da danas, s 11 godina više „u prstima” i u životu, blues sviraš i svirate s nekom drugačijom vrstom težine i emocije?
Naravno, u našim autorskim numerama progovaramo upravo o emocijama, životu, očekivanjima, duhovnosti i načinu razmišljanja, takozvanom mindsetu, koji je obojan plavim notama američkog juga i blues glazbom na kojoj smo brat i ja odrasli.
Kako ti osobno doživljavaš blues i reci nam nešto o svojim počecima i uzorima.
Autorski blues, koji sviram otkad znam za sebe, i danas je nezamislivo izvoditi bez iskrenog pristupa, lišenog bilo kakvog kompromisa ili skladanja numere linijom manjeg otpora. Baš suprotno, treba ići linijom težeg otpora! Treba naprosto izraziti sve emocije, odsvirati najzahtjevnije dionice koje ta numera traži, biti nabrijan i ne slijediti obrasce. Ovdje nema lakih nota. To je blues, gorčina i težina. To mora biti opako i moćno, kao što su to radili majstori slide gitare Johnny Winter, Rory Gallagher, Luther Allison, Fred McDowell i mnogi drugi.
Danas, kada se vraćate, osjećaš li svu onu pozitivnu energiju i vibru koja te jednostavno motivira i tjera da idete dalje?
Ja osobno tu vibru nikad nisam izgubio. Kada uzmem gitaru u ruke, komad papira i isključim materijalni svijet oko sebe, tada se mentalno katapultiram u jedan juke-joint bar u Clarksdaleu, u Mississippiju, na američkom jugu. Tada u igri ostajemo samo nas dvoje, resonator i ja. Rezultat takvog pristupa autorska je pjesma.
Vaš je zvuk uvijek bio moćna kombinacija sirovog Delta bluesa i energičnog Texas i električnog bluesa. Hoće li povratnički materijali ostati vjerni tom „prljavom” autorskom izričaju ili možemo očekivati neke nove zvučne eksperimente? Što nam spremate, ako nije tajna?
Spremamo ubitačan materijal koji će, osim postojećeg zvuka koji nas karakterizira i definira sve ove godine, imati izlete prema blues-rocku iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih godina jer je energija koju su svojedobno tada Rory Gallagher, Johnny Winter, Canned Heat, Fleetwood Mac i brojni drugi isporučivali publici bila lišena bilo kakvih komercijalnih kompromisa. Dovoljno je reći da su 1969. godine svi iole važni glazbenici objavili svoje albume iste godine, doslovce u isto vrijeme, te da je tada glazbena industrija bila doslovce na aparatima. Danas se te stvari u glazbenoj industriji pomno prate i dogovaraju se termini izlaska albuma.
Kakvi su vaši kratkoročni i srednjoročni planovi? Na što stavljate naglasak?
Trenutačno smo maksimalno angažirani oko promocije LP-ja u Hrvatskoj i zemljama regije. Nakon toga slijede singlovi, snimanje albuma pa koncerti. Tim redom idemo.
Gdje vas publika može očekivati u narednim mjesecima?
Za sada smo u garaži, a zatim u studiju, gdje snimamo novi album s novim vokalom. Prvi koncerti slijede iduće godine.
Kako ti danas izgleda domaća i regionalna blues scena? Vidiš li nove, mlade snage koje dolaze ili smatraš da blues u regiji i dalje ostaje na leđima provjerenih i iskusnih imena?
Iskreno, brat Kristijan to prati bolje od mene, no ono što poslušam s vremena na vrijeme od mlađih sastava u Hrvatskoj ostavlja mi opći dojam da mladima danas nedostaje drskosti, bunta i originalnosti izričaja. Brzo svi posustanu u autorskom radu i hvataju se utabanih staza kako bi postali nekakav osrednji cover bend ili, još gore, tribute bend. Upravo iz pragmatičnog razloga da bi se na najbrži mogući način svidjeli prijateljima, lokalnom društvu ili auditoriju koji ih prati na gažama.
No, ima i iznimaka u svemu tome, kao što su posljednji predstavnici Hrvatske na EBC-u, koji su bili sjajni u Poljskoj. Tu je i Strmecky bend, koji dobro zvuči i radi autorski, a tu je i Zamba, doista broj jedan.
Za kraj, što bi poručio starim fanovima koji su vas vjerno čekali više od desetljeća, a što mlađim generacijama koje će vas na predstojećim koncertima možda čuti prvi put? Osobno vjerujem da će ostati bez teksta!
Stariji fanovi benda u Hrvatskoj i regiji, vjerujem, znaju što mogu očekivati od nas, a radujem se budućoj misiji benda da na neki način i glazbeno obrazujemo nove generacije klinaca koji tek počinju svirati blues. Nešto slično radili smo i putem radionica Blues in School u nekoliko osnovnih škola u Puli. Osobno im svima želim da ustraju u autorskom radu jer je to, u biti, ono što vrijedi raditi: biti svoj, pa kako god zvučao vani, biti buntovan i originalan u svom izričaju.
Alex, hvala ti puno što si odvojio vrijeme za nas. Želim ti doista puno dobrih nastupa i da Delta Blues Gang ponovno žari i pali, kako to samo vi znate. Naravno, mi ćemo vas pratiti i pružati vam, koliko god možemo, onaj pozitivni vjetar u leđa.
Hvala, Mike.
Yours bluesy,
Mladen Lončar – Mike