Na današnji dan rođen je Dave Gahan pa se tom prigodom prisjećamo koncerta grupe Depeche Mode u zagrebačkoj Areni, od 23. srpnja 2023. godine.
Kakav sjajan koncert! Kakav sjajan bend. Kakva zahvalna publika, i kako je to bilo ispunjavajuće ove nedjelje na Laništu. Znate da je Depeche Mode zicer i uvijek tako bude. Naravno da je tako bilo i ovaj put.
Statistika kaže da DM nastupa po peti put u Zagrebu. Nisam odradio prebrojavanje po internetu, ali vremešni obožavatelji ove institucije koji su ostarjeli zajedno s bendom, zasigurno u svojim nogama imaju i više odslušanih koncerata od tog, ne tako malenog broja. Baza hrvatskih obožavatelja Depeche Mode je jedna od brojnijih u našoj zemlji. I hvala grupi i hvala svim fanovima jer to je jamstvo da će nam depešovci kad-tad ponovo doći. Nikakve smrti ih zaustaviti neće. Čvrsto vjerujem da će ova glazba nadživjeti sve članove benda i sve one vremešne obožavatelje otprije par rečenica.
Ono čega neće biti jest ovakvih spektakularnih koncerata. I svakako ih trebate uloviti ako kojim slučajem niste. Sljedeće stanice su Bukurešt, pa Budimpešta pa Prag, i tako dalje. Blaženi vi koji idete dalje s karavanom. Atmosfera u znojavoj Areni je bila fantastična. Niti tisuće dodatnih klima puhalica ne bi rashladile ovako dobar štimung. A mislim da je slično i na ostalim koncertima ove turneje koja se ipak uglavnom održava na otvorenom.
U ovom dijelu turneje za zagrijavanje nastupa electro trip hop bend iz Londona „Haelos“. Po meni je ovaj trojac ostavio sasvim solidan dojam. Imali su još jednu gošću i predstavili se hrvatskoj publici. Sve u svemu ok za početak.
Nakon toga još jedno pola sata teških beatova i ozbiljnog ufuravanja u party, da bi sve najednom stalo, pred nama se ukazalo veliko hipnotičko M i Depeche Mode has entered the stage. Setlist.fm kaže da je kao prva pjesma na koncertu odsvirana kroz odjavne taktove „Speak To Me“, s posljednjeg albuma. Iskreno, nisam skužio zbog prevelike doze opčinjenosti. Ali prva prava uvodna stvar „My Cosmos is Mine“, koja i otvara „Memento Mori“ album je itekako prepoznata. Odličan uvod u vrhunski koncert. Bogati vizuali u pozadini obogatili su svaku stvar. Sjajni video materijali perfektno nadopunjuju izvrsne scenske glazbenike. Gahanu i Goreu su i ovaj put sekundirali Christian Eigner i Peter Gordeno koji su s bendom već valjda 25 godina. Svaka čast ljudi.
Iako je svaka stvar na setlisti bila pravi grom, čini mi se da je prava oluja počela s „It’s no good“. Bogovski nastup. A dodatno se istakla i „Everything Counts“ u jednom svom drugačijem ruhu koje joj baš pristaje. Totalni pogodak. Fenomenalno. Kao još jedan lajk, na ovoj turneji DM izvode i jednu slabije izvođenu stvar, inače mali bombon, „Sister of Night“ s „Ultra“, koja malo spušta napon, ali to je ionako samo predah od sljedećih nabrijavanja. I još jedna dobra stvar za Zagreb je bila ta što su za ovaj koncert radije odabrali „My Favourite Stranger“ umjesto „Speak to Me“. Male stvari, ali i to isto veseli.
Standardna zamjena mikrofona dogodila se kod „Home“, a raritetno je bilo i to što je Martin Gore u nekoj akustičnoj verziji izveo još i „Strangelove“. I to ruho je bilo dobro. Možda si je čovjek poželio za rođendan otpjevati nešto za sebe. Hvala mu na tome. I svi smo naravno kolektivno mu čestitali. Sretan vam 62. rođendan gospodine Gore!
Na ovoj turneji ne izvode se pjesme s prethodna dva albuma. Možda je to i mala šteta, ali prava bi šteta bila da na sljedećoj turneji, kod promocije nekog novog albuma, ne izvode „Ghosts Again“, najveću bombu s aktualnog albuma. U jednom trenutku mi se učinilo kao da sam čuo nekakvo krčanje pred svršetak pjesme pa da su je onda brzo priveli kraju. Nadam se da su to samo moja priviđenja i da će live izvedba ove pjesme nadživjeti Memento Mori turneju.
Od tog trenutka nadalje redali su samo svima dobro poznate stvari. „A Pain That I’m Used To“ je isto imala drugačije ruho, ali ona svoje ne nosi tako dobro kao što to čini „Everything Counts“. Posveta preminulom Fletchu dana je prilikom izvođenja „World in My Eyes“, kada je Andy na video zidu simbolično zatvorio oči. Zadnji put kad sam ih gledao, počast su odavali velikom Davidu Bowieu. Kako sam uvjeren da ću Depeche Mode ponovo gledati na sljedećoj turneji, pitam se kome ćemo odavati počast na toj prvoj sljedećoj prilici. No dok se to ne dogodi treba uživati u svakoj prilici jer, sjeti se da si smrtan, i da tvoje vrijeme neupitno dolazi. Nakon toga ostaje samo tišina. Upravo je „Enjoy the Silence“ bila odabrana za zatvaranje regularnog dijela. Koje slavlje života! Kakva euforija u auditoriju!
Povratak na stage dočekali smo uz „Condemnation“, izvedenu samo uz glas i gitaru. I to je isto bilo lijepo. A nakon nje, povratak u vesele i šarene početke, jer jednostavno nam nije dosta. Kod „Never Let Me Down Again“ imali smo taj intimni moment u kojem svi kolektivno mašemo ručicama. Pedantni statističari su izračunali kako im je ovo bila jubilarna tisućita izvedba uživo. Stari moj! Najizvođenija DM pjesma svih vremena. A za sam kraj, jedna jedina koja je nedostajala u ovoj magičnoj setlisti.
Vidimo se sigurno još najmanje jedanput. Ništa nas spriječiti neće.
