Dirty Three – “Toward the Low Sun”

Zašto sve ovo u priči o Dirty Three i njihovu novom albumu? Pa upravo zato što Warren Ellis, Mick Turner i Jim White još tamo od osnivanja zajedničkog benda početkom devedesetih utjelovljuju gotovo reprezentativan, tipičan primjer upravo progonjenosti čežnjom i uronjenosti u saudade. I dok njihovi dični kolege poput Leonarda Cohena, Boba Dylana, Neila Younga, Nicka Cavea ili Vana Morrisona (da navedem one najeksplicitnije) svoje divlje rijeke dočaravaju prvenstveno snažnom, krvavom lirikom, australski trio s violinom, gitarom i bubnjevima to čini isključivo glazbom, a njihovi pejzaži nauljeni srazovima folka, bluesa, jazza, rocka, noisea, pa i countryja teško da mogu ostaviti koga ravnodušnim. Njihov novi, osmi studijski album, a prvi nakon sedmogodišnje stanke, nipošto nije iznimka. Dapače, dodao bih.

„Toward the Low Sun“ devetodjelna je ekspresija novosazreloga saudadea, mahnito sjetna i melankolično bučna, nikad dovršena ruta od jednog naoko slučajnog ovdje do još manje jasnog i iscrtanog tamo, od buke do tišine i natrag. Nahranjena iskustvima članova benda iz proteklih godina – jer nitko od angažirane trojke nije, zapravo, mirovao – najnovija audio-zbirka neverbalne poezije Dirty Tree nosi tu boju zrelosti rukopisa pod ruku s nesmanjenom strašću i ciljanom rastresenošću koja ih prati od početaka. Tako širi auditorij može prvenstveno osjetiti provlačenje onog kroz što je proteklih godina Ellis prolazio sa slavnim kolegom i suborcem Nickom Caveom, s kojim je kao ključni suradnik radio na projektima i s The Bad Seeds i s Grinderman, ali i na filmskoj glazbi. U nemalo segmenata će se „Toward the Low Sun“ učiniti poput produžetka Caveovih i Ellisovih zvučnih kulisa za hvaljene (i uistinu odlične) vesterne „Uvjeti predaje“ i „Ubojstvo Jesseja Jamesa…“. No, ovo je ipak posebna, samostalna priča.

Iako počinje s divljom i prijetećom „Furnace Skies“, gdje Ellisova sjetna violina tek oblizuje nervozno gustu tapiseriju gitare i bubnjeva, „Toward the Low Sun“ prvenstveno priča jezikom kiše i maznoga sivila. Taj uvod koji će dobivati svoje nastavke eksplozije u „That Was Was“ i fragmentima skladbi poput „Rising Below“ tako je samo proplamsaj, nužni krik iz korita o kojem sam pisao u uvodu, a koji čežnju glazbenika iz Dirty Three i čini tako opipljivom i prepoznatljivom te ih razdvaja od poplava lažnjaka i konfekcije. Već „Sometimes I Forget You’ve Gone“ sa svojim rastrzanim bubnjevima, ali izrazito sjetnim prebiranjima po klavirskim tipkama i gitarskim žicama, potvrdit će gdje je osnovna nit albuma koja će možda još puniju, a svakako umiljatiju afirmaciju dobiti pred kraj, u predivnoj „Ashen Snow“.

Dakle, razgolićeni krajolici i posivjele pustopoljine, vjetrom šibane drvene verande s pogledima na kanjone i prerije, napukle ograde i kapije timarene vjetrovima raspuštenim s podbuhloga neba, nevere u prijetnji i kiše u naznakama – sve te i slične slike kao podloga koja vuče asocijacije, ali nipošto kao ciljani klišej ili motivsko odredište. To je moć koju složeno jednostavna glazba Dirty Three posjeduje i kojom vas može savijati i previjati; to je prilog autentičnosti umjetničke i ljudske čežnje, sirova, jedva artikulirana molitva u njezinoj službi. U krajnjoj liniji, ovih četrdesetak minuta i na najbolji mogući način kazuje zašto su ovih troje ljudi morali snimati i dalje zajedno usprkos dugoj apstinenciji i uspješnim radovima na drugim glazbenim frontovima. Osluhnite, ali i ostanite malo tu, makar toliko da, kad pri završetku zaklopite oči, možete dočarati predjele kojima ste nakratko prošli i osjetiti ono što je njihove kreatore gonilo i vodilo.

Toni Matošin