She Loves Pablo je krajem prošle godine publici predstavio novo, peto studijsko izdanje jednostavno nazvano “She Loves Pablo”. Sada najavljuju promociju novog albuma i proslavu 20. rođendana benda. Koncert će se održati 26. travnja ove godine u klubu Boogaloo, a mi se pridružujemo obilježavanju obljetnice kroz nekoliko tematskih članaka. U prvom u nizu nam je Domagoj Šimek predstavio svojih 7 presudnih.
Clutch – “Clutch” (1995.)
Ah, kako se rado sjetim kad sam prvi puta u srednjoj školi čuo “I Have the Body of John Wilkes Booth”. Leo i ja smo tada tek negdje započeli Pablo, nastavno na raspad prvog benda iz osnovne škole. Definitivno je bio jedan od većih utjecaja na stil mog pjevanja, tu se Neil baš dere direktno na tebe, ne možeš pobjeći od toga. Interesantan je pristup gitarama na tom albumu, skroz mekano u usporedbi s vokalima. Lijepe uspomene.
Future Of The Left – “Travels With Myself And Another” (2009.)
Nitko nije ostao ravnodušan nakon slušanja ovog albuma, pa tako ni ja. Nevjerojatni lyricsi, ali o tom ću dodatno pisati jer njihov frontmen ima još jedan bend na ovoj listi. “Yin / Post-Yin” mi je apsolutni favorit, lijepo kroz šalu do surove istine. Ovaj album me tekstualno inspirirao za naš album “Try Mandarin”. Mislim, to su sve tako sitne I neprimjetne stvari na slušanje, ali meni nisu.
MCLUSKY – “The Difference Between Me And You Is That I’m Not On Fire” (2004.
Eto nas do glavnog krivca. Sarkazam, humor, bijes, sreća, tuga- sve u paketu velšana Andrewa Falkousa. Znam da nisam tada, a bome ni dan danas ne razumijem pola toga što je on htio reći. Koga briga, super je i dalje, svaki puta se iznenadim ispočetka kada otkrijem neku novu sitnicu. Sram me priznati da sam tek nedavno saznao da “Falco vs. the Young Canoeist” uopće ne pjeva Falco nego basist Jonathan Chapple, a znam da sam našem drugom basistu Neneku 500 puta pijan fufljo ”iss kak se Falco dobro dere tu”.
Monster Magnet – “Dopes To Infinity” (1995.)
Mislim da sam ovaj album poslušao više puta nego bilo koji drugi s ove liste. Uvijek se nekako pojavljivao u mom životu i stvarno mislim da nema potrebe objašnjavati zašto je tu. Volim stripove, volim pjevati i volim Dave Wyndorfa.
Reef – “Glow” (1997.)
Od našeg dragog prijatelja Vlade otac je jednom prilikom došao iz Amerike i rekao malom Vladi “Sine slušaj ovaj bend” i onda ga je Vlado distribuirao po susjedstvu. Ne znam je li to istina, ali to mi je rekao Neno koji mi je pustio ovaj bend dok smo 2015. išli igrati ping-pong na Jarun. Pustio mi je “Summer’s in Bloom” i od tada nema boljeg ljetnog hita. Jednom na turneji smo to puštali našem bookeru Victoru i komentiramo da ne znamo zašto nam je pjevač toliko super pa nas je podsjetio da zvuči isto kao John Fogerty tako da od tada sve ima smisla.
Son House – sprženi Verbatim (2007.)
Naš prvi basist i dragi prijatelj Hrvoje Jelen me uveo u svijet delta bluesa puno dublje nego što sam ja zakoračio sam. Tamo negdje kad je ušao u bend mi je samo dostavio hrpetinu izvođača i imao sam što raditi godinama s tim pjesmama. Moje sviranje gitare je najviše napredovalo slušajući delta blues i sve potomke te glazbe, od ZZ topa do Jack Whitea.
Faith No More – “Album Of The Year“ (1997.)
Album zaslužan za većinu stila pjevanja u mom drugom, trenutno pauziranom bendu Muscle tribe of danger and excellence. Napredovao sam puno kao vokal slušajući Pattona, mislim da se tu ne može fulati puno. Također imaju i jednog od meni najdražih basista ikada, Billya Goulda. Cheff’s kiss.
E sad, samo bih na kraju još ostavio malo prostora za sve meni drage ljude koji su me oblikovali kao glazbenika kroz godine i siguran sam da ću zaboraviti nekoga stoga se nemojte ljutiti: Cijela ekipa iz House of Pablo i svi bendovi iz naše kuće, Cojonesi, Ruiz, Stonebride, Good day to die, Bastinado, Them moose rush, Adam Semijalac, Mark Mrakovčić, Lazarvs, Mahatma, Tight Grips i još 50 bendova koje sam zaboravio. Bolje da nisam ni pisao ovo.
