Drago Diklić “Teško mi je zaboraviti t(S)ebe”

Teško je ne primijetiti kako oni koji su odrasli uz zvuk vinila, tako i oni koji imaju izvjesnu naklonost starijoj glazbi, tragaju za specifičnim vokalima koji su ispjevavali lagane i plesne evergreen balade uz pratnju orkestra. Takav zvuk mlađim generacijama na ovim prostorima zasigurno je približila televizijska serija Dnevnik velikog Perice, a možda i nedavna pobjeda „staromodnog” mladića na hrvatskom Voiceu naklonjenog izričaju croonera, otvarajući tako interes, ali i primjetan trend povratka glazbi „djedova i baka”. Onima koji su uživali takvu glazbu svakako predstavlja povratak u mladost, povratak prvim plesnjacima, izlascima i ljubavima.

Kada govorimo o velikim tenorima koji su krasili eru nezaboravnih šansona, uz Ivu Robića, Vicu Vukova, Zvonka Špišića, neizostavno je spomenuti Dragu Diklića. Njegov mekan, suptilan, nostalgičan i emocionalan vokal bio je presudan za prihvaćanje među širokim masama 60ih i 70ih. Danas, s puno nostalgije, ljubitelji starog zvuka vole se prisjetiti jednog tako značajnog izvođača.

Upravo zbog naklonosti prema glazbi takvih vrednota i karakteristika, Croatia Records oživjela je i u jednu ruku lišila potrebe prebiranja među starim singlicama, ujedinjujući najbolje i najvrjednije numere iz ostavštine Drage Diklića. Slušajući ovu pomno smišljenu kompilaciju, koja sadrži 28 numera, dobiva se dojam da ovakva glazba svoj pravi zvuk može doživjeti tek na nosaču zvuka kao što je vinil. Primjetno je kako lista pjesama započinje jednim od njegovih najpoznatijih hitova, „Još samo večeras”, s laganim, tužnim dionicama orkestra koje jako lijepo podsjećaju, i ništa manje ne umanjuju vrijednost našeg interpretatora Diklića, na atmosferičnost balada svjetski poznatog Nata Kinga Colea ili Franka Sinatre. U istom tonu, nastavlja se niz s pjesmama „Ja ti dajem sve”, „Oprosti volim te”, „Da nije bilo tebe”, „Opet si plakala” i druge, koje započinju sanjivim dionicama orkestra koje pomalo koketiraju s jazzom, bossa novom i sambom. Vokal kao što je Diklićev dokazuje se kao savršen za prenijeti toplinu, mekoću i romantiku, koju on čini s lakoćom, finom frazom i osjećajnošću koja je itekako zamjetna. Ta veza s jazzom, ali i osjećaj prema frazi, svakako je dobila uporište u njegovoj ranoj dobi kada je početkom 50ih učio svirati saksofon, nauštrb volji njegove majke da svira violinu. Potpunu sliku njegove duboke veze s jazz glazbom, slušatelj može dobiti čitanjem kratke, ali sadržajne knjižice uz ovo dvostruko vinilno izdanje. Malo je reći kako je impresivno što je jedan naš glazbenik, s poprilično skromnim stavom prema vlastitoj glazbenoj karijeri, svirao uz bok jazz velikana bilo s naše bilo sa svjetske glazbene scene, poput Boška Petrovića, Sarah Vaughan, Dukea Ellingtona, Counta Basieja. U skromnosti ovog divnog glazbenika itekako se može iščitati njegova veličina.

Na samom kraju ove kompilacije uvrštene su i numere poput „Zagreb je najljepši grad”, koja opjevava grad za koji Diklić kaže da je u njemu sanjao najljepši san, ali i „Gde si moj prijatel”, „Zagorje moje tak imam te rad”, „Hladan vjetar poljem piri”, koje su izvedene na kajkavskom narječju, što je na prvi pogled vrlo neuobičajeno za jednog Sinjanina, no treba imati na umu da je ovaj glazbenik dobar dio svog života provodio i stvarao u Zagrebu, gdje je kajkavski bio zastupljen ne samo u svakodnevnom životu Zagrepčana, već i u samom glazbenom izričaju. Upravo to sljubljivanje njegove naklonosti prema tradiciji, narodnoj glazbi i elemenata jazza, nešto je što daje poseban osjećaj nostalgičnosti, ali i autentičnosti njegovom umjetničkom izričaju.

Cjelokupni dojam ovog izdanja jako dobro upotpunjuju i fotografije iz Diklićeve privatne arhive koje samo dodatno oslikavaju nostalgiju vremena kada se s nešto drugačijim izrazom i stavom pjevalo o svakodnevici, ljubavima i prolaznosti života i vremena. Stoga je ovo vinilno izdanje poput lijepa komadića kolačića madeleine koji nas s pregršt sjećanja i osjećaja vodi u potragu za izgubljenim vremenom, u razdoblje koje je ostalo iza nas, bez obzira jesmo li imali sreće iskušati ga ili ne.