Zagreb i Dropkick Murphys se, čini se, jednostavno vole. Ovaj bend je već rasprodao Tvornicu kulture, Dom sportova, pa i samu Šalatu, i u ponedjeljak navečer se vratio – ovaj put u sklopu velike europske turneje kojom slave tridesetu godišnjicu postojanja. Turneja je krenula iz Dublina, prošla kroz Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačku i Francusku, a odavde ide dalje – Nizozemska, Švedska, Danska, Italija, Poljska, Belgija, Češka, Finska, Slovenija, Austrija, Švicarska, i na kraju Portugal. Duga ruta. Ali Zagreb im je, izgleda, uvijek bio na dobrom putu.
Osam sati navečer, pozornicu preuzima irski sastav An Slua iz Galwaya. Ovi momci sviraju Oi!/street punk s dozom UK82 zvuka i anarcho-punka, dodajte tome još i tradicionalni irski štih, i dobijete nešto što je istovremeno grubo i pjevljivo. Turneji su se pridružili još u Dublinu, pa su već uigrani, i to se osjetilo. Bio je to nastup bez ikakvog poliranja, direktan, pošten. Dok su svirali, prostor ispred bine se sve više punio. Repertoar je uglavnom bio s njihovog lanjskog albuma “Sure Look It”, uključujući i “Saoirse Don Phalaistín”, pjesmu koju su posvetili Palestini. I iskreno, mnogima je ovo bilo pravo iznenađenje – ne baš uobičajena stvar da predizvođač zasjeni glavni bend, ali An Slua je tu i tamo bio blizu toga.
Kad se ugasilo svjetlo točno u devet, Šalata je bila spremna eksplodirati. Bend osnovan davne 1996. u Quincyju, predgrađu Bostona, izlazi na pozornicu bez ikakvih uvoda, bez pirotehnike, bez videozidova. Ne trebaju im ti trikovi. Otvorili su instrumentalnom “The Lonesome Boatman”, a onda odmah udarili s “The Boys Are Back”. Tu je krenulo. Publika je pjevala od prve sekunde, i taj plesno-pjevni kaos se nije smirio gotovo sat i pol, koliko je koncert trajao.
Setlista je bila fina kombinacija starog i novog. Tu je bila “Barroom Hero” njihova prva pjesma koju su ikad napisali, ali onda i “Citizen I.C.E.”, “Skinhead on the MBTA”, “Who’ll Stand With Us?”, “The State of Massachusetts”, “(F)lannigan’s Ball”, i naravno, “Johnny, I Hardly Knew Ya”, tradicionalna irska pjesma koju su Murphysi odavno pretvorili u svoju. Tri desetljeća karijere iza sebe, a i dalje sviraju kao da im je ovo prvi koncert u životu. Ozbiljno, to se osjeti. I zagrebačka publika im je to vratila punom mjerom.
Bilo je tu i par momenata koji su cijelu stvar podigli na jednu drugu razinu. Ken Casey je zahvalio publici što ih prati toliko godina, a onda su, kako to inače rade, otvoreno progovorili o onome što se događa u svijetu. “First Class Loser” najavljena je ironičnim komentarom na američku politiku, svi znamo na koga misle, i cijela Šalata ju je otpjevala skoro u jedan glas. Poslije toga stigla je brža “Citizen I.C.E.”, a onda i “The Green Fields of France”, posvećena svima poginulima u ratovima, uključujući i one koji stradavaju danas.
Ali bilo je tu i topline, ne samo bijesa. Prije “Dirty Old Town”, ona koju je proslavio Shane MacGowan s The Pogues, Casey je rekao publici koliko puta su već bili u Zagrebu i koliko im ovaj grad znači. Publika je to prepoznala odmah, otpjevala refren možda čak i glasnije od benda. Bila je to posveta MacGowanu, čovjeku bez čije ostavštine, iskreno, ni Dropkick Murphys ne bi zvučali onako kako zvuče danas.
Bilo je i lakših, veselijih trenutaka. Gitarist James Lynch je za koji dan slavio rođendan, pa je cijela Šalata na trenutak postala jedna velika rođendanska zabava, sa zborom od nekoliko tisuća glasova. A prije “Step Down”, obrade benda Sick of it All, bend je odao počast Lou Killeru, koji nas je prerano napustio. Tih par sekundi tišine prije te pjesme vrijedilo je više od bilo kakvih riječi.
Možda najslađi trenutak večeri, ne bih rekao da je bio na pozornici, nego u publici. Dječak, otprilike sedam godina star, s pravim malim irokezom i minijaturnom ukulele gitarom, gledao je cijeli koncert s tatinih ramena u prvim redovima. Dobio je pažnju i publike i benda koji ga pozvao da se popne na pozornicu.
Kraj su, kao i uvijek, sačuvali za najteže topove. Prvo melankolična “Rose Tattoo”, uz koju su čaše piva letjele visoko u zrak, a poneka irska zastava se mahala iznad glava. Onda “Worker’s Song”, ona radnička himna koju ovaj bend nosi kao svoj zaštitni znak. I na kraju, neizbježna “I’m Shipping Up to Boston” kada cijeli stadion skače u istom ritmu, kao jedno tijelo. Zatvorili su s “The Gang’s All Here”, a odjavna špica je, po ustaljenoj navici, pripala Sinatrinoj “My Way”. Ne znam zašto, ali ta pjesma nekako savršeno pristaje ovom bendu i njihovom odnosu s publikom.
Nakon svega, članovi benda nisu pobjegli iza kulisa. Ostali su, družili se s ljudima, dijelili autograme, slikali se s fanovima. Mala stvar, ali dosta govori o tome kakav je ovo bend. Njima kontakt s publikom im nije formalnost, nego stvarno nešto što im je važno.
Tri desetljeća karijere, a Dropkick Murphys su i dalje glas radničke klase. Oni pjevaju o propaloj industriji, o Bostonu, o ljudima koji rade i teško se probijaju kroz život, o obitelji i prijateljstvu. Njihov zvuk je uvijek bio poseban spoj: standardna rock postava s basom i električnim gitarama, ali uz to i gajde, frule, violina, mandolina, sve to zajedno svira ravnopravno, ne kao ukras. Na Šalati se ta kombinacija čula u punom sjaju.
Iza njih stoji impresivan katalog koji se sastoji od albumabkoji su ulazili u sam vrh Billboardove ljestvice, zlatne naklade, više od pola milijarde streamova, pjesme koje su se našle u filmovima Martina Scorsesea nagrađenim Oscarom. Njihov najnoviji album, “For The People”, govori o strahovima današnjice i o solidarnosti, a nedavno su objavili i zajednički EP “New England Forever” s bendom Haywire. Uz sve to, kroz svoju humanitarnu udrugu The Claddagh Fund pomažu djeci, veteranima i ljudima koji se bore s ovisnošću.
Na Šalati sve to nije djelovalo kao biografija iz nekog priopćenja. Djelovalo je stvarno, živo. Koncert je tekao bez ijedne mrtve sekunde, bez kalkulacije, bez pretjeranog uljepšavanja. Bend i publika su disali zajedno. Dvadesetak i više odsviranih pjesama, ozarena lica posvuda oko mene, miris prolivenog piva koji je ostao lebdjeti terasom iznad grada još dugo nakon posljednjeg akorda. Dropkick Murphys i Zagreb odavno imaju svoj ritual, i sudeći po sinoćnjoj atmosferi, taj se ritual tako skoro neće prekinuti.
Galerija fotografija: An Slua i Dropkick Murphys na Šalati, foto: Marko Hajdarović
