U dinamičnoj domaćoj pop-rock sceni Duška se istaknula kao glas koji nosi snagu, ranjivost i autentičnost. Široj publici predstavila se u emisiji The Voice Hrvatska, a danas gradi osebujan glazbeni identitet u kojem intuitivnost, emocija i tehnička zrelost stoje ravnopravno. U razgovoru za PopRock.hr govori o vlastitom glasu koji se mijenja zajedno s njom, o stvaranju pjesme “Sama”, o ranjivosti kao izvoru snage te o kreativnim koracima koji tek dolaze.
Vaš put od televizijskog formata The Voice Hrvatska do današnje autorske, zrele faze djeluje kao proces traženja vlastitog glasa. Kada ste prvi put osjetili da ste ga zaista pronašli?
Mislim da se glas razvija cijeli život. Ne samo tehnički, nego i unutarnje – kroz iskustvo, kroz ono što proživiš i što ti ostane u tebi. Ne vjerujem da postoji trenutak kad kažeš „sad sam ga pronašla“, nego više put na kojem osjećaš da svakim danom postaješ sve bliža sebi. Moj glas raste sa mnom, s vremenom postaje iskreniji i snažniji. I nadam se da će to ići samo bolje, jer sa svakim novim danom otkrivam neku novu snagu u njemu.
U pjesmi „Sama“ ne govori se samo o neovisnosti, već i o miru sa sobom. Što za vas danas znači „biti sama“, izvan okvira pjesme i karijere?
Za mene „biti sama“ znači biti u kontaktu sa sobom – sa svojim mislima, emocijama, vrijednostima. To nije fizičko nego unutarnje stanje. Znači prihvatiti sebe u trenutku, bez potrebe da se prikazujem onako kako drugi očekuju. To je mir koji dolazi kad se oslobodim vanjskih pritisaka i dopustim si biti autentična, ranjiva i snažna.
Radili ste s različitim autorima i producentima. Koliko vam je važno da pjesma „diše“ s vama – da bude osobna čak i kad nije autorska?
Kad osjećam da pjesma diše sa mnom, da je moja kroz način na koji je interpretiram, tada nastaje nešto dublje. Svi mi prepoznamo pjesmu, bez obzira na to čija je. Jako sam vezana uz svaku pjesmu koju pjevam, jer po meni je to najvažniji dio posla izvođača – iskreno je proživjeti. Ima jedna izreka koja mi je draga: puno se toga može naučiti o čovjeku po glazbi koju sluša. Mislim da to vrijedi i za nas koji glazbu stvaramo.
U studiju se često dogodi trenutak koji promijeni sve – improvizacija, neočekivana emocija, jedan dah. Je li se to dogodilo i s „Samom“?
Apsolutno. U snimanju je najvažnija kreativnost, a smatram da je imam u sebi. Uz klavijature i demo verziju radili smo spontano, kako smo osjećali. Dala sam emociju i vokal, a improvizacija u interpretaciji donijela je upravo onaj trenutak koji sve promijeni.
Vaš vokal ima snagu, ali i nježnost. Kako pronalazite ravnotežu između tehničke kontrole i iskrene emotivnosti?
Super pitanje! Jako je bitno znati kad je vrijeme za snagu, a kad za nježnost. Zato volim Beth Hart – upravo taj spoj obožavam kod nje. Tehnički aspekt daje sigurnost: mogu dosegnuti visinu, oblikovati frazu, kontrolirati dinamiku. Ali ravnoteža dolazi iz osjećaja. Kad pjevam, ne razmišljam ni o čemu – uđem u svoju oazu i pustim emociju da vodi.
Iza vas su nastupi, festivali i suradnje, ali i period u kojem ste, čini se, preuzeli veći dio kontrole nad svojim smjerom. Što vas je u tome osnažilo?
Još uvijek nisam preuzela potpunu kontrolu, ali znam da hoću. To će se dogoditi onog trenutka kad sjednem i natjeram sebe da kreativnost pretočim u riječi, pa u studio. Znam da to imam u sebi, ali ponekad mi je teško izraziti se kroz tekst. No učim – to je proces, korak po korak.
Ženska snaga, autentičnost i ranjivost česte su teme u vašem izrazu. Osjećate li pritisak da javno budete „snažna žena“ čak i kad privatno nije lako?
Ne osjećam to kao opterećenje, ali svjesna sam očekivanja. Za mene je snaga u iskrenosti. Prihvatiti i pokazati da ranjivost nije suprotnost snazi, nego njezin izvor. Kad privatno nije lako, važno mi je ostati sa sobom i pokazati to, ne kao dokaz, nego kao istinu. Autentičnost je jača od svake slike izvana.
Glazbena scena danas je fragmentirana – streamovi, društvene mreže, kratki formati. Kako pronalazite prostor za priču i emociju u tom tempu?
Scena je brza i raspršena, ali prava emocija uvijek pronađe put. Nije sve u brojevima i algoritmima – publika osjeti kad nešto dolazi iz stvarnog mjesta. Meni je važno da svaka pjesma ima dušu i da traje duže od jednog „scrolla“.
Kad pogledate iza sebe, što biste poručili sebi koja je prvi put kročila na pozornicu The Voicea?
Puno toga bih promijenila, iako sam zadovoljna. Sada imam više iskustva i ideja. Neke pjesme izvela bih drugačije ili se više borila za one koje sam željela. Malo mi je žao što nisam otpjevala nešto od Beth Hart. Ali zahvalna sam na svemu. Od The Voicea do danas svakim danom rastem, stvaram svoju glazbu, imam koncerte na koje sam ponosna i pjevam pjesme koje volim – od Pink Floyda do Smak i ostalih legendi.
A kad pogledate naprijed – što biste voljeli da sljedeća pjesma otkrije o vama, a publika još nije vidjela?
Sanjam o orkestralnoj pjesmi, nečemu što zvuči kao filmska glazba. Primjer je Raye, koja mi je jedan od uzora. Voljela bih da sljedeća pjesma bude baš takva – emotivna, snažna, široka. I da, ako ovo čitaju producenti i imaju takvu pjesmu, zovite!