Iako se činilo da se tehničke pripreme na bini traju dugo, sa samo pet minuta zakašnjenja na pozornici su se poslagali svih osam članova Eluveitie, sa svim onim violinama, harfama, frulama. Počelo je sa keltskim melodijama, koje su i obilježili čitav koncert.
Tračak sumnje, kako će uživo izgledati usklađivanje i zvuk svih tih instrumenata, nestao je već nakon druge ili treće pjesme (»Neverland«). Publika je izvrsno prihvatila bend, tako da je sve više i više ljudi skakutalo na području od bine do miksete. Chrigel Glanzmann, pjevač i multiinstrumentalist, između svake pjesme je i poticao publiku na što žešći prijem.
Prije pjesme »Meet the Enemy« violinistica, Meri Tadić zaplijenila je pažnju svojim govorom na hrvatskom jeziku. Ova violinistica, hrvatskog podrijetla, čak je i Chrigela naučila jednu hrvatsku riječ – mamurluk. Vrhunac izvedbe je bio u pjesmi »Inis Mona«, koja je publiku, barem onaj najživlji dio bacila u trans. Nastup je okončan nakon nešto manje od sat vremena. Ipak su oni Švicarci, točni kao njihovi satovi.
Stanka između Eluveitiea i Symphony X se nenadano produžila, tako da su Symphony X pomalo kasnili s početkom, što nije pravilna dosadašnjem tijeku festa. Ovaj američki progresivni metal bend, odmah je ubacio u petu i brijačina je započela. Iz prvih nekoliko desetaka sekundi svirke očigledno je kako je ovaj bend pun vrhunskih instrumentalista. Pjevač Russell Allen s odličnim glasom, ali i stasom baš za ovakvu vrstu glazbe cijelo vrijeme je publiku poticao na mahnito skakanje. Zanimljivo je kako Allen kad dođe vrijeme za gitarske ili klavijaturističke solo dionice, jednostavno ode s bine i prepusti nas virtuoznim majstorima.
Kod Symphony X, mi se čini, da je vrhunac nastupa bio već u trećoj pjesmi »Electric Messiah«, ali ta ‘visoka napetost’ je potrajala do kraja nastupa. Jedini mi se čini, da je nastup Symphony X trajao nešto manje od predviđenog, je li razlog tome početno kašnjenje ili se meni samo činio da je kreće, ne znam.
