U rubrici 7 presudnih glazbenici otkrivaju albume koji su ih oblikovali – ne nužno tehnički “najbolje”, nego one uz koje su rasli, učili slušati i prepoznavati emociju u glazbi. Svojih sedam presudnih albuma ovaj put predstavlja Ema Bubić, a njezin izbor jasno pokazuje senzibilitet okrenut melodiji, atmosferi i iskrenom emotivnom izrazu – od suvremenog popa i kantautorskih ispovijesti do bezvremenskih klasika koji i danas definiraju što znači dobra pjesma.
Harry Styles – “Harry Styles” (2017.)
Ovaj album je zapravo Harryjev prvi solo album. Na njemu ima puno mojih najdražih pjesama i jako volim taj stil.
Đorđe Balašević – “Marim ja…” (1984.)
Upravo on mi je jedan od većih uzora. Iako ne pjevam stil sličan njegovom, njegove pjesme su pune dubine i emocije, a upravo to i ja želim.
Coldplay – “Parachutes” (2000.)
Jako mi se sviđa mirnoća koja se osjeća kroz cijeli album. Općenito jako volim Coldplay i njihova glazba mi je velika inspiracija.
Fleetwood Mac – “Rumours” (1977.)
Jednostavno album pun fantastičnih pjesama.
Songkillers – “Sreća” (2011.)
Općenito jako volim Songkillers i njihove pjesme su mi baš pravi vibe.
The Beatles – “1967–1970” (1973.)
Volim Beatlese i baš mi je ovaj njihov album najdraži. Volim osjećaj koji dođe kad ga slušam.
Niall Horan – “Heartbreak Weather” (2020.)
Volim svaki Niallov album, ali ovaj mi je baš najdraži. Ne mogu opisati riječima zašto, ali to je jednostavno neka dobra i mirna energija koju obožavam.
