Bile su to godine neograničenih ideja, nota i neočekivanih realizacija, godine koje će se teško ponoviti.
U sedamdesetim godinama svijet su ugledali neki od najmoćnijih, najreprezentatvnijih, neponovljivih albuma prog/rock scene. Među inim nedvojbeno spada i Tarkus (ime je izvedeno iz pojma Tartarus, sinonima za pakao), drugi po redu album supergrupe koja je vješto izbjegla nazavidnu sudbinu sličnih okupljanja.
Keith Emerson (ex Nice) na Hammondu i Moogu, Greg Lake (ex king Crimson) na bas gitari i glavnom vokalu, te Carl Palmer (ex The Crazy World of Artur Brown, Atomic Rooster) na bubnjevima; svojim su prvijencem s neskrivenim aklamacijama publike i kritike u startu zauzeli jedno od vodećih mjesta u progresivnoj nomenklaturi. Pjesma „Lucky Man“ s prvijenca nagovijestila je uvođenje „novog“, kasnije i neizbježnog instrumenta kod mnogih protagonista. Keith Emerson je mogućnosti Moogov sintetizatora iskoristio pametno, rekao bih relativno neupadljivo, a opet s ukusom i realizacijom za pamćenje. Postoji interesantna priča kako je Carl Palmer „upao“ u bend, naime konkurenciju su mu činili Ginger Baker, Jon Hiseman (Colloseum) i Hendrixov bubnjar Mitch Mitchell koji je čak svog šefa predložio za regularnog člana benda.
Tarkus je kroz svoju glazbenu formu (možemo je svrstati u suite) na vidjelo izvukao neospornu Emersonovu ljubav prema prezentaciji klasične glazbe i mješanju iste u suvremene okvire. Iako Greg Lake ( u duši on je ipak „romantični“ kompozitor) u početku nije bio previše impresioniran glazbenim materijalom kojeg je smatrao previše kompliciranim, no činjenica da nije bilo vremena za bilo kakve promjene (studio je već bio zakupljen) rezultirala je snimanjem albuma u svega šest dana.
Sama priča je pomalo bizarna, riječ je o svojevrsnoj transformaciji životinje pasanca u oklopno vozilo (transformer i prije njihove globalne popularnosti) koji se bori protiv ostalih čudovišta. Između redaka dade se pročitati i reakcija ovih vrsnih glazbenika na američku intervenciju u Vijetnamu.
Album je podjeljen na dva oprečna dijela, prvi, za kojeg stoji karakterizacija suite ( svojevremeno je Keith Emerson izjavio da je inspiriran argentinskim kompozitorom Albertom Ginasterom) i drugi koji se sastoji od 6 nevezanih pjesama.
Obje strane prepune su odlične instrumentalne realizacije za koje, obzirom na kvalitetu svih glazbenika, i nije bilo mjesta za bilo kakvu sumnju.
Obzirom na instrumentalnu strukturu sasvim je očekivana činjenica da je „kraljicu“ rocka (čitaj gitaru) s trona izbacio cijeli arsenal klavijatura. Na cijelom albumu uspješno je uspostavljen balans dinamičnosti i „melodične jednostavnosti“ (Gregov vokal često evocira uspomene na prvijenac King Crimsona). Iako je ovo je autentičan Emersonov uradak, sasvim je uspješno eskivirao isticanje svog ega.
A strana je otvorena gotovo u šizoidnom naletu adrenalina, nakon kojeg su slijedile epske harmonije s prepoznatljivim Gregovim vokalom, a poželjne gitarske intervencije pomogle su savladavanju glazbenog „kaosa“ koji je na momente koketirao s elementima psihodelije.
B stranu otvara „kaubojska“ „Jeremy Bender“ s klavirskom Honky Tonk atmosferom, dijametralna suprotnost atmosferi s A strane.
„Bitches Crystal“ je čvrsti dokaz zašto Emersona smatraju jednog od najboljih klavijaturista svih vremena. Frenetičnom ritmu Greg Lake je adekvatno prilagodio i svoj vokal.
„The Only Way“ ustvari je reinpretacija Tocate i Fuge u F duru Johanna Sebastiana Bacha, ujedno i čvrsti dokaz Emersonove ljubavi prema klasičnoj glazbi. Impresivan Gregov vokal dodatno je uveličao veličanstvenost poznatih nota.
Posvetu ton majstoru Eddieu Offordu bend je sažeo u završnoj „Are You Ready Eddie“, rock veselici koja bi mogla naći svoje mjesto među senatorima rock n’ rolla.
Nekako mi se nameće ideja da je Tarkus ( inače moj favorit cijelog njihovog opusa) bio pokušaj benda za ostvarenjem savršenog uratka, a koji je po mnogima realiziran nešto kasnije u odličnom „Pictures of an Exebition“.