Ova glazbena priča, koja je održana u kinu SC-a u sklopu 16. Zagreb Jazz Festivala, definitivno se može opisati sa samo nekoliko riječi: profesionalno, odmjereno, profinjeno – te tradicionalnim bluesom obojena večer, u kojoj je sve bilo podređeno izuzetno ekspresivnoj i upečatljivoj prezentacijskoj formi ovog osebujnog glazbenog stila.
Bez velikih riječi, bez posebnog poticanja publike, dvije gitare – akustična i električna – te bas-gitara i klavijature u samo jednoj pjesmi, Dance Me to the End of Love, ovaj izuzetni glazbenik doveo je do potpune eksplozije osjećaja, pljeskanja i ushićenih povika odobravanja. Svirku izuzetnih glazbenika predvodio je fenomenalni Eric Bibb.
Sam Eric bio je usredotočen na svoju glazbu, na prezentaciju bluesa u kojoj jasno izražava sve ono što je važno i bitno – i što doista svima želi poručiti: blues nije samo “primitivna” glazba, već prava i istinska umjetnost.
U takvoj, može se reći, ogoljenoj prezentacijskoj formi, Eric donosi radne i gospel pjesme u svima poznatom obliku – onakvom kakve su se nekad izvodile u dvorištima farmi, na plantažama, u sjenicima i krčmama američkog Juga – no sada ipak u sofisticiranijoj formi.
Cijelu priču pokrenula je pjesma I Had My Fun, a nastavila se s dvije pjesme Leadbellyja: Alabama Bound i Bring Me a Little Water, Sylvie. Emocije su dodatno rasle s pjesmom Silver Spoon, vrlo osobnom skladbom kojom Eric priča o svom životnom putu – od New Yorka do Stockholma. Publika sjajno reagira i postaje sve opuštenija.
Ipak, sve se odvijalo uz određenu suzdržanost publike, koja je djelovala poput one koja prati ozbiljnu glazbu – gdje se zna kada treba pljeskati i da nije uputno prekidati glazbenike tijekom izvedbe. No blues traži suradnju i podršku publike; to je glazba koja vas provocira da joj se pridružite i postanete njen dio.
Sljedeća pjesma, Going Down the Road Feeling Bad, tradicionalna američka folk skladba, otvara još jedna vrata koja pokazuju što krasi Ericovu prezentacijsku formu. Naime, dok izvodi glazbu, obuzima ga zahvalnost i točno određena osobna glazbena dubina. Očita je njegova evolucija i napredak, profinjenost u glasu i sviranju gitare, a njegove su riječi utemeljene na istini i viziji jedinstva u svijetu – u svijetu prepunom retorike koja izaziva duboke podjele.
Eric Bibb više je od blues trubadura – on je istinski pripovjedač i filozof. Njegovo naslijeđe nije samo u notama koje svira niti u pozornicama na kojima nastupa, već i u pitanjima koja postavlja te nadi koju ulijeva svojom upečatljivom izvedbom.
Valja spomenuti da je Ericov otac, pokojni Leon Bibb, bio aktivist, glumac i folk pjevač koji je marširao s dr. Martinom Lutherom Kingom. Ericova mladost bila je duboko prožeta folk scenom Greenwich Villagea. Imena poput Boba Dylana, Joan Baez i Petea Seegera dolazila su mu u dom, dok su na njega osobno najviše utjecali Odetta, Richie Havens i Taj Mahal. Kombinirajući sve te utjecaje u jedinstven glazbeni izričaj, Eric Bibb stvorio je vlastitu, autentičnu i gracioznu glazbenu osobnost – poznatu i cijenjenu diljem svijeta.
Poruka je jasna: ukoliko volite smireni, „smooth“ blues i glazbu s dušom – na pravom ste mjestu.
Nema ovdje nikakve „urnebesne rasturačine“, ali njegova forma donosi jednako snažan, emocionalno razarajući učinak. I publika to prepoznaje. Nevjerojatno? Možda. No istinito.
Nije čudno što The Guardian opisuje Erica Bibba ovim riječima:
“…one of the finest American exponents of acoustic blues, an engaging performer and rousing guitarist who is blessed with a quite remarkable voice.”
S druge strane, ovo nije koncert za one koji su tek „zagazili u mulj Mississippija“. Takva publika možda još nije spremna za ovako ozbiljno štivo – ali bit će, s vremenom. I tada će doista znati uživati u onome što slušaju.
Publika u dvorani kina SC bila je iznimno podatna – Eric i pridruženi mu glazbenici osvojili su ih svojom iskrenom, opuštenom, a istovremeno zanimljivom i atraktivnom prezentacijom.
Sljedeće dvije pjesme bile su introspektivne: Eric pjeva o obje strane medalje savršenog braka, a potom slijedi druga strana kroz skladbu Come Back Baby. Uslijedila je dojmljiva pjesma, prepuna empatije, posvećena beskućnicima, napuštenima, obespravljenima i gladnima diljem svijeta.
Snažna podrška publike i Ericova zahvala potvrđuju da je poruka primljena. Odmah potom slijedi još jedna snažna skladba – Don’t Let Nobody Drag Your Spirit Down.
Zatim slijedi osobni trenutak – Eric objašnjava zašto je „najsretniji čovjek na svijetu“, jer na pozornicu izlazi njegova supruga Ulrika Bibb, s kojom izvodi već spomenutu Dance Me to the End of Love.
Za kraj službenog dijela, Eric najavljuje pjesmu Send Us Brighter Days, koju je skladao s glazbenikom Habibom Koitéom iz Malija. Pjesma dolazi s albuma Brothers in Bamako (2012.) i predstavlja upečatljivu završnicu koncerta koji je pokazao snagu bluesa – glazbe koja se, vrlo jednostavno, daje svima koji je istinski slušaju.
Publika se diže, plješće i pozdravlja glazbenike. Slijedi bis – In My Father’s House – izveden upečatljivo i s oduševljenjem, što izaziva “ludilo” u publici. Moja malenkost pritom se samo zadovoljno smješka, jer jedna od mojih glazbenih želja upravo se ispunila – da tu pjesmu čujem, vidim i osjetim uživo. I da – sada spavam mirnije jer je još jedna životna želja ostvarena. Čista uživancija.
Na kraju, još jedan rastanak i odlazak glazbenika sa scene, no zamalo da ne spomenem sjajni gitaristički rukopis Staffana Astnera, prožet svime što pravi znalac gitare mora imati i znati. Njegove improvizacije djelovale su kao da su potpuno spontane i nastale u trenutku, bez prethodne pripreme.
Ubrzo slijedi i drugi bis, na kojem sudjeluje cijela publika – Needed Time. I tu je kraj. Od 20:15 do 21:55 – vrijeme apsolutnog glazbenog užitka, koje su zajedno dijelili izvođači i publika na nogama, ispraćajući Erica Bibba i njegov bend.
Još jedna upečatljiva blues saga je završena, a posljednje riječi koje odzvanjaju iz dvorane pripadaju Ericu:
“Wooow Zagreb, fala!”
Yours bluesy,
Mladen Lončar – Mike
Galerija fotografija; Eric Bibb u Kinu Studentskog centra u Zagrebu, foto: Vedran Metelko
