Kako sam i pretpostavio, sinoćnji koncert Erica Sardinasa u zagrebačkom klubu Hard Place bio je dovoljan razlog da se prostor doslovno ispuni do posljednjeg mjesta. Sam događaj, pak, za mene osobno bio je pun iznenađenja.
No, idemo redom. Kao support Eric Sardinas Bandu nastupio je Tomislav Goluban Band – i tu dolazi prvo iznenađenje. Volim kada se koncerti odvijaju u okviru akademske četvrti, bez odugovlačenja i nepotrebnog rastezanja. Goluban i njegov bend krenuli su opako, i u vremenu trajanja jednog školskog sata pokazali ono staro pravilo: manje je više. Njihov nastup prošao je u trenu – koncentriran, pun energije, i s velikim odobravanjem publike koja je sve pratila s osmijehom i ritmom u nogama.
Sadržajno, otvorili su prostor svakom članu benda, bez pretjeranog nametanja Golubanovog “usnjaka”, sve u službi zajedničkog zvuka. Dali su dodatnu snagu i koheziju nastupu. Teško je nekoga posebno izdvojiti, no Hrvoje Funda, uz svoju moćnu gitaru, odlično nosi i vokalne dionice – njegov spoj vokala i gitare zvuči impresivno. Tomislav nema razloga za brigu – oko njega je izvrsna ekipa koja u svakom trenutku zna što radi. Bio sam na više njihovih koncerata, ali sinoć su me zaista vrlo, vrlo ugodno iznenadili.
U 22 sata na pozornicu izlazi Eric Sardinas Band, i već od prvog takta jasno je da se ne misle zezati. Publika, doslovno stisnuta kao sardine, bila je spremna na dobru zabavu – i to su i dobili. Gledao sam Erica više puta, no ovo je prvi put da sve nije bilo “do daske” glasno, već puno uravnoteženije. Program je uključivao i niz obrada blues klasika poput “How Many More Times”, “I Can’t Be Satisfied” i izvrsne izvedbe “Backdoor Man” na bisu. Naravno, svirao je i vlastite pjesme, ali sve s nešto smirenijom energijom nego ranije – što je iznenadilo mnoge koji su već upoznati s njegovim prijašnjim, žešćim nastupima.
Ove je večeri Eric pokazao svoje drugo lice – zrelije, mirnije, ali ništa manje moćno. Glazbenik koji je u potpunosti prihvatio svoje godine i mudro radi makeover svog zvuka, ostajući vjeran blues-rock korijenima koji su mu donijeli globalno sljedbeništvo. Uz sjajnu ritam-sekciju, još jednom je dokazao koliko žestoko može “prašiti” rock’n’blues i boogie, ali i kako se izvrsno snalazi u sporijim, akustičnim momentima.
Sardinas je bio iznimno raspoložen, s osmijehom i zahvalnošću što je opet pred zagrebačkom publikom. Tijekom cijelog nastupa, bend je s velikim osjećajem “vozio” svoj mojo, a publika je, kao i uvijek, reagirala toplo, iskreno i s velikim oduševljenjem na svaki potez i vibru benda.
Zvuk je ovaj put bio znatno ujednačeniji, ne preglasan – svi instrumenti bili su čujni i čisti, a Sardinas je tijekom koncerta postupno dizao intenzitet nastupa. Njegova najveća vrlina upravo je ta – zna kako graditi dinamiku: red akustike, red eksplozivnih slide riffova, sve s nevjerojatnom lakoćom i kontrolom. Čovjeku se jednostavno mora skinuti kapa.
Da zaključim – gledao sam Erica Sardinasa više puta, ali moram reći: ovo je bio njegov najbolji nastup do sada. Sve je bilo sjajno – support, zvuk, publika, atmosfera, izvedba benda. Eric i njegova ekipa pružili su nam još jednu pravu, iskonsku rock’n’blues večer.
E, da, i na kraju: “All right folks… FALA!!! And… see you soon, again!!!”
Jedva čekam!
Yours bluesy,
Mladen Lončar – Mike
Galerija fotografija; Eric Sardinas + Tomislav Goluban u Hard Placeu, foto: Irma Horvat
