Faster Pussycat jest jedan od bendova koji je obilježio eru tzv. hiar metala krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Četrdeset godina nakon osnutka, ekipa predvođeni pjevačem, jedinim originalnim članom, Taimeom Downeom ponovno je na europskim cestama. Jedna od stanica turneje “Celebrating 40 Years” bit će i Milanu. 26. rujna Faster Pussycat stižu u Slaughter Club u Paderno Dugnanu, taman dovoljno blizu Milanu da se subotnja večer pretvori u sasvim pristojan izlet u osamdesete.
U to davno ‘hair metal’ doba drugi bendovi su upjevavali refrene, glancali imidž i pokušavali pogoditi MTV formulu. Faster Pussycat su zvučali kao kao su upravo izašli iz prljavog rock bara koji ih je jošjedini htio pustiti unutra. Njihov debitantski album iz 1987. bio je sirov, prljav i dovoljno žestok da pjesme poput “Bathroom Wall”, “Cathouse”, “Babylon” i “Don’t Change That Song” odmah postanu zaštitni znak benda. A onda je stigao album Wake Me When It’s Over (1989.)Bio je to album koji ih je odveo korak dalje od klupskog kaosa Sunset Stripa i otvorio im vrata ozbiljnog mainstream uspjeha. “House of Pain” postala je njihov najveći hit, ali bend ni tada nije izgubio onu svoju neuglađenu crtu. Imali su uvijek ono nešto punka u sebi, kako u glazbi, tako u imidžu.
Treći album Whipped! (1992.) dodatno je zamutio granice između hard rocka, bluesa, glam metala i pomalo industrijskog, dekadentnog zvuka ranih devedesetih. A onda je, kao i kod dobrog dijela njihove generacije, stiglo vrijeme kada se glazbena scena promijenila brže nego što je Sunset Strip stigao shvatiti što se događa. No Taime Downe nije nestao. Kroz različite inkarnacije benda, promjene postava, pauze i povratke, Faster Pussycat su nastavili živjeti. Danas možda više nisu bend koji puni arene, ali to im zapravo i pristaje. Ovakva glazba bolje funkcionira u klubu, zbijena među ljudima, dovoljno blizu pozornici da se vide ožiljci i dovoljno glasna da se na nekoliko sati zaboravi koja je godina. Aktualnu postavu uz Downea čine Danny Nordahl na basu, Chad Stewart na bubnjevima te gitaristi Sam Bam Koltun i Kieran Robertson. Drugim riječima, nije riječ samo o nostalgičnoj turneji na kojoj se mehanički odrađuje stari katalog. Faster Pussycat su i dalje živi bend, s dovoljno kilometara u nogama i dovoljno prljavštine u zvuku da obljetnica ne djeluje kao muzejski postav.
Europska turneja tijekom rujna vodi ih kroz Veliku Britaniju, Španjolsku, Njemačku i Italiju. Za hrvatsku publiku upravo su Milano i Trst dvije vrlo logične prilike za mali rock’n’roll bijeg preko granice. Milanski koncert održat će se 26. rujna u Slaughter Clubu u Paderno Dugnanu, a večer neće stati samo na Faster Pussycat. Kao gosti nastupaju Blacklist Union i Femme Fatale, pa cijela stvar već na papiru izgleda kao program nakon kojeg nedjeljno jutro neće biti pretjerano produktivno. Večer će dodatno vratiti sat u zlatne dane Sunset Stripa nastup Femme Fatale s nenadmašnom Lorraine Lewis. Bend je krajem osamdesetih privukao pažnju pjesmama “Waiting for the Big One” i “Falling In and Out of Love”, a Lewis je desetljećima ostala jedno od prepoznatljivijih ženskih lica američke hard rock scene. Nakon razdoblja provedenog i na čelu Vixena, ponovno je aktivirala Femme Fatale. Famme Fatale koju su puno prljaviji i direktniji od Vixen.
Drugi gosti večeri, Blacklist Union, donose nešto noviju verziju losanđeleskog uličnog rock’n’rolla. Bend koji predvodi Tony West djeluje od sredine 2000-ih, a vlastiti zvuk opisuje jednostavno kao “street rock” mješavinu hard rocka, punka, bluesa i grubljeg nasljeđa L.A. scene. Na turneju stižu i s aktualnim albumom Slay the Dragon iz 2025., dok su ove godine s Lorraine Lewis snimili i svoju verziju klasika “Jackson“,
Ovo i jest pravi način da se obilježi 40 godina Faster Pussycat. Bez velikih riječi, bez pretencioznih retrospektiva i bez pokušaja da se od svega napravi povijesna lekcija. Dovoljni su mali prljavi rock klub, glasne gitare, nekoliko klasika i Taime Downe koji će ponovno otpjevati “Bathroom Wall”, “Cathouse” i “House of Pain”.
