Filip Pavić rođen je 1991. godine u Zagrebu, a gitaru je počeo svirati s 11 godina. 2011. godine upisuje studij Jazz gitare na Univerzitetu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu u klasi profesora Guida Jeszenszkog. Nakon preseljenja u Graz, Filip ima priliku surađivati s mnogim vrhunskim glazbenicima i bendovima, kao što su Jim Rotondi (kao višegodišnji član Jim Rotondi Electric Banda), Renato Chicco, Michael Abene, Klemens Marktl i drugi. God. 2019. završava master studij jazz gitare u Grazu.
Filip je trostruki dobitnik nagrade Status, koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija – 2019. godine za Mladu nadu jazz glazbe te 2020. i 2023. godine za najboljeg jazz gitarista.
U listopadu 2019. godine, Croatia Records objavila je njegov prvi samostalni autorski album “Terra Incognita”, s posebnim gostom Matijom Dedićem, koji je izazvao izvrsne reakcija kako publike, tako i struke i kritike, pa je uvršten i na nekoliko top lista najboljih albuma godine. U rujnu 2022. godine Pavić je objavio svoj drugi autorski album “Labyrinth Songs” (Croatia Records) koji je također izazvao je izvrsne reakcije publike, struke i kritike, a po nekima je i najbolji jazz album godine.
Charlie Haden & Pat Metheny – “Beyond the Missouri Sky” (1997.)
Ovo je album kojeg već godinama navodim kao svoj apsolutno najdraži album. Metheny je svakako gitarist i glazbenik koji je najviše utjecao na moj zvuk, estetiku i pristup glazbi u raznim fazama mojega razvoja. Iako je on moderan gitarist sklon raznim vrstama eksperimenata i istraživanja, na ovome albumu naglašena je njegova liričnost i melodioznost, kao i predivan ton i fraziranje na gitari. Uz Methenyja tu je i veliki Charlie Haden, jedan od najznačajnijih i najposebnijih kontrabasista u povijesti. Haden je, među ostalim, kroz karijeru snimio mnogo izvrsnih albuma u duetima i s drugim velikanima. Kao i Haden, veliki sam obožavatelj duo formata jer potiče interakciju i intimnost između dva glazbenika – tu neku iskričavu vezu koja je u svojem najboljem obliku usprediva s plesom u dvoje, ili nekim još intimnijim aktivnostima.
Keith Jarrett – “Sun Bear Concerts” (1976.)
Keith Jarrett je, po mome mišljenju, najveći improvizator svih vremena. Bilo da se radi o triju, kvartetu ili solo koncertima, bilo da se radi o jazz standardima, autorskim kompozicijama ili potpuno improviziranim solo koncertima – sloboda, majstorstvo i dubina Jarrettovog muziciranja su nenadmašni i veliki izvor inspiracije za mene. Ovaj box set potpuno improviziranih solo koncerata u Japanu iz 70-ih jedan je od mnogih primjera njegove veličine. Ako vam je previše slušati više od 6 i pol sati materijala u ovom box setu, počnite sa improvizacijom „Encore from Tokyo“, dakle bisom s koncerta u Tokiju. Božanski.
Joni Mitchell – “Hejira” (1976.)
Joni Mitchell moja je najdraža kantautorica, a ovo mi je omiljen među mnogim njenim vrhunskim albumima. Pjesme s ovog albuma nastale su većinom na njezinim samotnim putovanjima američkim prostranstvima u razdoblju u kojem se nosila s nekim osobnim, ljubavnim i duhovnim problemima i pitanjima. Ovo je dakle album ceste, album kontemplacije, album bijega i traženja. Upravo to ga čini za mene posebno privlačnim, kao i bitna prisutnost velikog basista Jaca Pastoriusa. Uz Methenyjev album Bright Size Life, meni je ovo najdraži zapis Pastoriusove muzikalnosti.
John Scofield – “Groove Elation” (1995.)
Mnogo je Scofieldovih albuma koji su fantastični, no trenutno mi je ovaj najdraži. On je možda najprepoznatljiviji glazbenik za kojega znam. Njegov zvuk, laid-back fraziranje te jedinstveni pristup gitari i glazbi općenito kroz spajanje svih mogućih žanrova nešto su posebno. Tko god ga je ikad slušao, može ga prepoznati u prva dva, tri tona koja čuje – a to puno govori. Također, kod Scofielda volim to što se uvijek osjećam bolje nakon što ga pustim nego prije. Rijetki su glazbenici koji toliko konzistentno mogu izazvati taj osjećaj.
Kenny Wheeler / Lee Konitz / Dave Holland / Bill Frisell – “Angel Song” (1997.)
Sva četiri titana okupljena na ovome albumu smatram svojim najvećim uzorima, a sam album je bio ključan u mojem formativnom periodu. Pokazao mi je kojim putevima jazz može ići, odnosno kojim putevima ja mogu ići kao gitarist, skladatelj i umjetnik. Kenny Wheeler jedan je od najvećih utjecaja na moj skladateljski rad, a i sviranje, zbog nevjerojatne melodičnosti i ljepote svega što napiše i odsvira. S druge strane, Bill Frisell, slično kao i John Scofield, nevjerojatno je prepoznatljiv i poseban gitarist koji mi je otvorio mnoge stvari. On je personifikacija načela „manje je više“.
Wayne Shorter – “Speak No Evil” (1966.)
Wayne Shorter, kao i Kenny Wheeler i Pat Metheny, jedan je od mojih najvećih uzora, pogotovo u sferi kompozicije. Ovo je njegov klasični album iz hard bop faze 60-ih godina za diskografsku kuću Blue Note, s dream teamom glazbenika (Herbie Hancock, Elvin Jones, Ron Carter, Freddie Hubbard) i fantastičnim kompozicijama koje su postale jazz standardi. Shorter je, od svojih početaka s Art Blakeyjem do zadnje faze sa svojim fenomenalnim kvartetom, uvijek bio poseban i drugačiji – i kao glazbenik i kao čovjek neprestano je utirao neke puteve koji prije njega nisu postojali, i zato je jedan od najvećih.
John Coltrane – “Crescent” (1964.)
Ne bi bilo pošteno s moje strane sastaviti ovakvu jednu listu, a da na nju ne stavim barem jedan album od Coltranea. Doduše, već imam grižnju savjesti što nisam uključio neke od glazbenika bez kojih imam osjećaj da ja ne bih bio ja – Bill Evans, Jim Hall, Stevie Wonder, Miles Davis, Brad Mehldau, Wes Montgomery, Brian Blade, Joe Henderson, Joe Lovano, Paul Motian, Aaron Parks, Arsen Dedić, Miroslav Tadić…
Bilo kako bilo, Crescent je moj najdraži Coltraneov album iz njegove meni najdraže, modalne faze.