Što je zapravo to što, vjerujem, svatko od nas zna nazvati “lijepa glazba”? Dakle, glazba koja je prije svega naprosto lijepa, a tek onda kvalitetna ili manje kvalitetna, rock ili pop ili neki treći ili četvrti žanr, progresivna ili retro, ljetna ili zimska, antologijska ili trendovska. Naravno, ljepota je vrlo subjektivna kategorija, pa tako i definicija lijepe glazbe spada u domene subjektivnoga, no ovdje ne kanim imenovati nikakav ukus ni reference; dakle, odabir konkretne glazbe uopće nije bitan. Tu, u biti, i leži odgovor. Jer, lijepa glazba trebala bi biti upravo ona koja se opire žanrovskim kategorizacijama i pronalaženjima srodnika, bili oni prethodnici ili sljedbenici. Ona koja zvuči svevremeno i koja dira one senzore u nama koji se ne vode racionalnim silnicama. Koja je ugodna i jednostavno… lijepa. “Fleet Foxes” je, što se mene osobno tiče, najfriškiji primjer ovog o čemu govorim i upravo zato u ovom tekstu ne namjeravam i neću spominjati nikakve žanrove ni druge persone osim samih Fleet Foxes i njihovih jedanaest pjesama.
Fleet Foxes su se okupili prije dvije godine u Seattleu pod vodstvom pjevača, gitarista i autora pjesama Robina Pecknolda, a sastav još čine gitarist Skyler Skjelset, basist Bryn Lumsden, bubnjar Nicholas Peterson i klavijaturist Casey Wescott. Vrlo su brzo privukli pažnju diskografa i završili u okrilju Sub Pop etikete, pretplaćene za zvuk američkog sjeverozapada. Dugosvirajući prvijenac o kojem je ovdje riječ sasvim mi je slučajno dolepršao u fonoteku i otkako sam ga preslušao ne izlazi mi iz glave. Slatke, a sjetne koliko i lepršave harmonije zakačile su se na prvu, da bi na drugu, treću, četvrtu i već do koje sam stigao postale neizostavan dio onoga što mogu okarakterizirati samo kao… pa lijepa glazba! Pecknoldove nenametljive melodije bezgrješno toplo odsvirane krive su i što se zadnjih dana vraćam pisanju (ili bar prepravljanjima stare) poezije, nakon godinu-dvije taborenja isključivo u svijetu proze. Iako, muzika Fleet Foxes u svom globalu djeluje baš kao proza, u ovom slučaju pastoralni roman od jedanaest poglavlja.
Uvodna “Sun It Rises”, doduše, djeluje više kao prolog, nego poglavlje, odnosno, intro prije nego konkretna pjesma. To je tek glas koji se podiže iz kotline i na hladnom povjetarcu prelazi preko najbližih brežuljaka, studenih potoka i snijegom prekrivenih livada. A tada “White Winter Hymnal” postaje nešto najljepše što je iznjedreno u ovom glazbenom mikrokozmosu, sa svojom centrifugalnom melodijom koja je tu da grije u hladnim zimskim mjesecima. “Ragged Wood” nastavlja u galopu planinskim krajolikom, da bi potom taj tempo usporavao i ubrzavao po svojim neuhvatljivim zakonitostima. I zatim novo buđenje uz djevičanske zvuke ptica kakvo evocira “Tiger Mountain Peasant Song”, a potom i nov uzlet s “Quiet Houses” koji na dramatičnosti dobiva tek u vijugavoj melodiji “He Doesn’t Know Why”. “Heard Them Stirring” nalik je sanjanju na javi usred netaknute prirode, dok se san ne slije u nov nesmiljen udar čiste glazbene ljepote “Your Protector”, koji kao da poziva na pustolovinu. No, pustolovine će čekati neki drugi album ili neki drugi roman. “Meadowlarks” se vraća u područje neodoljive jednostavnosti “Tiger Mountain Peasant Song”, zadržavši cjelokupnu priču upravo tamo gdje joj je mjesto ukoliko želi ostati remek-djelo. Tu se savršeno nadovezuje “Blue Ridge Mountains” sa svojom ogoljenom emocionalnošću, koja će se iznova izviti iznad poprišta cijele priče, kroz susnježicu među kanjone u završnoj “Oliver James”. I iznenadan, a tako logičan završetak priče, možda najljepše ovosezonske.
Bez trunke pretencionizma, vrlo jednostavno, s iskrenim sviračkim žarom, nošeni toplim Pecknoldovim vokalom, Fleet Foxes su karijeru otvorili s briljantnim prvijencem. Ovakve nenametljive divote počesto prođu nezapaženo; ne zbog ikakvih ironičnih igara sudbine ili Murphyjevih zakona, već upravo zato što su nastale iz čistog entuzijazma umjesto iz potrage za brzom slavom. I meni su gotovo utekli – gotovo sam ih izbrisao iz kompjutora nakon što me prijatelj obasuo hrpetinom polupoznatih ili nepoznatih mp3-ca – a sad mi je zadovoljstvo da ih mogu ovdje i sada reklamirati kao ovosezonske prvake. Dakle, najtoplije preporuke, tople koliko i sam zvuk “Fleet Foxes”.
Toni Matošin
Popis pjesama:
01. Sun It Rises
02. White Winter Hymnal
03. Ragged Wood
04. Tiger Mountain Peasant Song
05. Quiet Houses
06. He Doesn”t Know Why
07. Heard Them Stirring
08. Your Protector
09. Meadowlarks
10. Blue Ridge Mountains
11. Oliver James
(Sub Pop)
Ostale fotografije:
{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2008/11/09/fleet%20foxes1.jpg, images/SGrecenzije/2008/11/09/fleet%20foxes1m.jpg, Fleet Foxes, Center} {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2008/11/09/fleet%20foxes2.jpg, images/SGrecenzije/2008/11/09/fleet%20foxes2m.jpg, Fleet Foxes, Center} {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2008/11/09/fleet%20foxes3.jpg, images/SGrecenzije/2008/11/09/fleet%20foxes3m.jpg, Fleet Foxes, Center}
(Klikni na pojedinu sliku za uvećani prikaz)