Ma siguran sam da ste pročitali sve o Fredu Herschu. Fred Hersch je smatran jednim od ponajboljih suvremenih jazz klavirista, 17 puta je bio nominiran za nagradu Grammy, autor je više od 75 autorskih kompozicija, a nabrajanje suradnje s eminentnim glazbenicima sigurno bi potrajalo, ali hajde da nabrojimo njih par: Stan Getz, Art Farmer, Chris Potter…
Fred Hersch živi je dokaz da u SAD još postoje superheroji, njegov nastup u Hrvatskom domu u Splitu najnoviji je dokaz toj (smjeloj) tvrdnji.
Sitno, mršavo tijelo (izgleda kao smrt na dopustu, rekao bi okrutno Dodo, zafrkant iz mojih gimnazijskih dana za nekoga tko nije baš zdravstveno dobro izgledao) sjedanjem za Steinway & Sons klavirom u trenu se preobrazilo u autentičnog glazbenog superheroja čija je svrha svojim interpretacijama, bravurama na klaviru učiniti ovaj, ionako zajeban svijet boljim mjestom.
Od prve note bila je prisutna njegova kombinacija iskustvene opuštenosti i postupne gradnje očekivanog poleta u egzekuciji „normalnog i pravog“ jazza (Duke Ellington, Thelonious Monk), jazza koji egzistira kao nevjerojatno fleksibilan organizam u kojem je sve dozvoljeno i u kojem i krivo odsvirane note imaju svoju draž. A bilo je tu i elemenata klasike („Pastorala“, kao hommage Herschovom poštovanju prema Robertu Schumannu), te prezentirane jazz scene suvremenih brazilskih skladatelja.
Takvih krivih nota očekivano nije bilo, ljepotom tonova stvorena je sasvim likvidna, gotovo melanholična, šarmantna, apsolutno lirska, umirujuća atmosfera koja kao da je bila pozadina za praćenje smirenih otkucaja srca svih slušatelja, uz povremene strogo kontrolirane „izlete“ u življe ritmove.
Neosporno je da Fred Hersch raspolaže visoko profiliranom tehnikom, ponekad neupadljivom, a koja u biti vješto krije njegov talent i realizacijsku izvrsnost. Jer naizgled njegova lakoća sviranja s apsolutnom artističkom kontrolom ustvari krije njegovo unutarnje umjetničko bogatstvo koje, gotovo telepatski dijeli sa svojom publikom.
Kroz nekih sat i pol vremena sa pozornice se u publiku konstanto slivao Herschov klavijaturski baršun zaogrnut u serafinsku atmosferu; njegova glazbena „religija“ s lakoćom je vrbovala nove vjerne pripadnike, a što se moglo zaključiti iz savršene tišine u publici koja je na taj način odala nepatvoreno priznanje ovom „velikom, malom čovjeku“.
Herchovo sviranje poput je sinkroniziranog plivanja u mirnim i postojanim vodama, svoj plan i strukturu sviranja uvijek je držao pod kontrolom, bez ispada u nepotrebne improvizacije.
Slušajući njegov (prema riječima Davora Hrvoja) isprepleteni kontrapunkt, kao i mnoštvo atonalnih tonova, nameće mi se se hrabro i pomalo suludo mišljenje kako je u stvari psihodelična glazba svoj izvor inspiracije pronašla upravo u jazzu.
Ovo nije bio samo jedan koncert, već priča koja se ne zaboravlja i koju treba opetovano prepričavati. Zasluge za nju idu (opet) ekipi iz Hrvatskog doma u Splitu, ovim koncertom „načeta“ je nova jesensko/zimska shema u kojoj će garantirano biti odličnih nastupa.
Jedina zamjerka ovom događaju odnosi se na popunjenost, naime dvorana nije bila rasprodana, što je ujedno i iznenađujuće, i razočaravajuće.