Gabi Novak – Gabi (1970)

Iznenađujuće je kako samo par mjeseci nakon što je izdan prvi kantautorski album u Jugoslaviji na LP-u – Arsenov Čovjek kao ja – jedna poprilično povučena na pozornici, krhka i samozatajna žena također objavljuje svoj album.

Ta činjenica posebno je intrigantna kada čitajući vrlo sadržajne priloge uz ovo bogato Croatia Records izdanje spoznajemo kako je Gabi Novak gotovo igrom slučaja dospjela u svijet  zabavne glazbe. Naime, Gabi je od svoje rane mladosti pokazivala izvjesnu naklonost prema likovnom izražavanju te je kasnije zaista i započela svoju karijeru u studiju za crtani film u Zagrebu. Okolnosti u kojima je radila na filmu tako su se poklopile da je bila prepoznata od strane ljubljanskog skladatelja filmske glazbe Bojana Adamića, koji ju je, prepoznajući njen talent za pjevanjem i specifičnu boju glasa,  bez zadrške „bacio u vatru”, organizirajući joj nastup na jednom koncertu u Ljubljani uz bok tada već renomirane zvijezde Ive Robića. No pravu potvrdu u glazbenom svijetu Gabi je doživjela ne toliko pobjedom na Zagrebfestu 1959. godine, kada je osvojila ukuse i simpatije domaće publike, koliko sudbonosnim susretom upravo s Arsenom Dedićem, njenim budućim suputnikom kako u glazbenom stvaranju tako i u dijeljenju zajedničkog života.

Gledajući iz današnje perspektive, Arsenov prvi album Čovjek kao ja i Gabin prvi, takozvani „cvjetni album” Gabi, kao da su zbog svojeg sličnog senzibiliteta, glazbene sofisticiranosti i ozbiljnosti, intimnosti sadržaja, pa čak i numera koje su oboje u svojoj karijeri otpjevali („Bit ćeš uvijek moj(a)”, „Vino i gitare”, „Sve što znaš o meni”, „Moderato cantabile”, „Kuća za ptice”) dio iste medalje s dva naličja, s dvije različite interpretacije jako srodnog glazbenog izričaja.

Posve neuobičajenu naslovnicu za to vrijeme osmislio je i izradio arhitekt i dizajner Eduard Kušen, dajući Gabinoj glazbenoj karijeri autentičan pečat i naglašavajući njezino oslovljavanje damom koje se vrzmalo po listovima tadašnjim medijima, izazvano njenim nježnim i blago hrapavim glasom, hladnom pojavom na pozornici, a izvedbom punoj ranjivosti i ljudskosti. Točno takva ostala je u sjećanju slušatelja koji su živjeli vrijeme njenih najvećih uspjeha. Cijeli album Gabi na neki način predstavlja ukupnost svih onih ljubavnih drama i previranja s kojim se suočava mlada „verterovski” okarakterizirana osoba. Pored „Malo riječi treba kad se voli”, „Sve što znaš o meni” i „Vino i gitare”, na albumu se posebno ističe maestralna „Pusti me da spavam”, koja pažnju slušatelja zaokuplja decentnim Arsenovim aranžmanom i pomalo dramskom atmosferom koju Gabi više no vješto dočarava.

Nije ni čudo što se mnogi, s velikom količinom nostalgije i blagom patetikom, prisjećaju glazbe nastale 60ih i 70ih, primjećujući da je ona tada u fokus stavljala neke drugačije vrijednosti nego one koje se danas ističu. Slijedom toga, možemo primijetiti kako su Gabi i Arsen lijep ogledni primjerak vrijednosti tadašnje glazbe. Bez puno koreografije i truda da zabave slušatelje, bez udovoljavanja da se svima svidi njihov izričaj, bez kostima i puno šminke, ali s puno naklonosti prema glazbenom izrazu, prema umjetnosti općenito, uz magične i pomno osmišljene orkestralne aranžmane koje danas plijene pozornost „kopačima” bisera glazbenih dionica. Nadamo se da će upravo oni koji tragaju za zaboravljenim, prepoznati i kod Gabine glazbe neodoljiv šarm.