Gabriella Cilmi – “Lessons to be Learned”

Postoji jedna čak pozitivna poluga u infantilno šarenom svijetu pop industrije, odnosno, njezinog konfekcijskog, show-biz aparata – automatizam brzog mljevenja svega što se pokaže imalo neotpornim na tankoćutnost ukusa širokih masa i bespoštednost garnitura koji te ukuse štancaju na tekućim vrpcama. Pokušajte se samo sjetiti svih onih hrvatskih idola i raznoraznih supernova, da spomenem samo aveti novije TV-prošlosti. Možete se sjetiti pobjednika ili, još bolje, njihovih “karijera” poslije gašenja svjetala TV-studija? Ili da se osvrnemo na ovu najnoviju, transslavensku kič paradu u kojoj je, doduše, ponajviše iritirao žiri… Pitam se koliko ćemo još čuti za pobjedničko momče, tim više što prije sliči na rent-a-pjevača na seoskoj zabavi negdje u transilvanijskoj zabiti nego na nešto što bi trebalo biti pop-zvijezda… Pop industrija neprestano melje i netko je zvijezda na sekundu, netko na par stotina sekunda, a netko stigne tek pomisliti da je zvijezda. I to je odlično! Jer, teško bi se oporavili od svijeta u kakvom takva selekcija ne bi postojala. O svemu ovom povodom prvijenca Gabrielle Cilmi razglabam baš zato što je itekako poveziv sa svim navedenim.

17-ogodišnja pop zvjezdica stiže iz Australije; sama je koautor pjesama, ima iza leđa uhodan produkcijski tim i sve skupa zvuči baš kao nešto proizašlo iz jedne od navedenih TV-parada. Ne, ona zapravo  – bar koliko je meni poznato – nije sudjelovala ni u kakvom reality-showu, ali njezin turbo-radiofonični pop kao krojen za pozadinsku glazbu u trgovačkim centrima odaje baš takav dojam. Dodajmo tome zakašnjeli upad na vlak kojim već, uz aklamacije kritike i publike, putuju Joss Stone, Duffy i Adele i imamo sve predispozicije za jedan fini, kratki bljesak i neminovni zaborav. Ono što mladu damu možda ipak izvuče iz ovog mulja su upravo njezine godine, autorske ambicije i sasvim pristojan glas što odaje curu koja, bar otprilike, zna što želi.

Za curicu se u određenim glazbenim krugovima zna još od njezine trinaeste godine, kad su je lokalni melburnški producenti zapazili na uličnoj paradi gdje je izvodila “Jumpin’ Jack Flash” Rolling Stonesa. Brzo je slijedio potpis za Island Records i angažman produkcijskog tima Xenomania, najpoznatijeg po radu na pop senzaciji Sugababes, da bi prije navršene sedamnaeste godine Gabriella imala svoj prvi singl, impresivni jazzy pop “Sweet about Me”, koji će vrlo brzo postati najsvjetlija točka albuma “Lessons to be Learned”. I eto nas tu, dakle, na njezinu dugosvirajućem debiju, kolekcijici od dvanaest slatkastih pjesmica, kojima je, srećom po Gabriellu, glavni adut upravo njezin glas, blago zadimljen, odrastao, poprilično blizak već spomenutim Duffy i Joss Stone. Sličnost s Duffy posebno je zamjetna na drugoj solidnoj pjesmi albuma, opuštajućoj “Sanctuary”.

Pjesme su složene po predvidljivom principu slaganja polubrzih pop pjesmica, jazzy stilizacija i balada. Najočitiji primjer balade je, primjerice, “Sit in the Blues”, koja najzornije pokazuje osjetan nivo neoriginalnosti. Cijeli album, zapravo, odaje dojam strogog igranja na sigurno, što može biti i podosta nepravedno prema djevojci koja ima glazbenog i vokalnog dara. Naravno, sedamnaest joj je godina tek i ovaj se album može smatrati njezinim zgoditkom. To što je u sigurnim rukama, ovisno o njezinim željama i ambicijama, može biti pozitivno koliko i izrazito negativno. Tržište u koje je zagazila je zgusnuto, natrpano figurama koje su isuviše nalik jedna drugoj, a Gabriella se čini prilično zakašnjelom. Čini mi se kako je njezina budućnost ipak prvenstveno u njezinim rukama, odnosno, ovisi ponajprije o njezinom autorskom doprinosu – koliko će se i u kojem smjeru razvijati. Dotada, ovo je, kao što već rekoh, čista konfekcija, prerijetko zanimljiva (uistinu sjajan singl “Sweet about Me”) i previše nalik reality show sklepotinama, kakve su, u pravilu, osuđene na najokrutniji zaborav.

Toni Matošin

Osobna karta albuma