Garbage – “Not Your Kind of People”

Album izlazi na privatnoj etiketi benda i kao takav predstavlja, valjda, najautentičniji mogući iskorak Shirley i ekipe u svijet “nakon” alternativnoga rocka. I oni su svjesni novih okolnosti. Svjesni su i da koncept s kojim su nastupili u sasvim solidno ostarjelom eponimnom prvijencu više ne drži vodu na način na koji je to činio tada. Bez dugovanja ičijim diktatima, na “Not Your Kind of People” odlučili su se vratiti svojim polazištima s glavom bogatijom za sva iskustva u međuvremenu, bez potrebe ili iluzije o “ponovljenom pronalasku kotača”. Zato je ovo album inventurne sinteze, a ne klasičnog “povratka korijenima”, odnosno, ambiciozno djelo lišeno jarma te iste ambicije.

I, na žalost, ipak ne osobito dobar album. Da, lako je, najlakše, zapravo, govoriti kako je prvi album bio “to” i kako je sve što se odvijalo dalje bila sve bljeđa i bljeđa slika. Možda je još lakše i otpisati ih kao bastarda alternativnoga rocka, kao dijete rođeno posve izvan obiteljskih okvira a umjetno gurano u iste. Jer, oni su od početka bili jedan pametan pop proizvod, komad robe s besprijekornom ambalažom i dizajniran po školskim mjerama da bude slavljeno i korišteno među konzumerskim bićima “višeg reda”. No Garbage su koliko pametan, toliko i dobar bend – najpoštenije je što mogu dobiti kao konstataciju iz ovoga pera. I zato im bez trunke nostalgičarskog zanovijetanja ili namjenske zlobe mogu prišiti prvu rečenicu ovoga pasusa. Od masnih plesnih tekstura uvodne “Automatic Systematic Habit” kojoj je trebalo nekoliko slušanja da mi se “zalijepi” do završne blijede balade “Beloved Freak” ne samo što, naime, nisu uspjeli dosegnuti negdašnje standarde, već kao da su odlučili igrati posve sporednu ulogu u recentnim glazbenim tokovima.

Ma, da se razumijemo, osjeti se tu ona njihova nadarenost za melodiju koja će vas natjerati da mašete vama najprikladnijim udom, ima tu nekoliko zgodnih potencijalnih singlova i produkcijski sve tu sjeda na svoje mjesto, no ono što ostaje grebati je sintetika koja nadilazi producentske alate i truje samo glazbeno tkivo. Govorim o prijelomnom trenutku kad sam konstatirao da danas Garbage više ugađaju publici Lady Gage nego što žele reanimirati manje hipnotizirani a brojniji dio vlastite publike. “Not Your Kind of People” trom je album benda koji nas na takvo što baš i nije naviknuo. Album bez žanrovskih opredjeljenja što ne bi bilo toliko loše da istodobno ima jasan vlastiti identitet. Album nakon kojeg mi je žao što Shirley Manson ipak nije objavila taj svoj nesuđeni solistički prvijenac kojeg je marljivo pripremala zadnjih godina. Jer, zaista, nisu pokušavali iznova izumiti kotač – toliko su ostali fer – ali bojim se da ostaje dojam da je u pitanju bilo retoričko pranje ruku, jeftina izlika za izmišljanje tople vode. 

Toni Matošin