Evo zamišljam hipotetsku situaciju: Branko Dragičević, Marijan Katić i Srđan Jeličić, poznatiji kao Gdinjko imaju koncert negdje u inozemstvu. Publika skandira njihovo ime, lomeći pri tome jezike u urnebesnim pokušajima pravilnog izgovaranja njihovog imena. Na pozornicu dolijeće i jedan grudnjak, naručuju se pjesme kao na nekom piru.
Hipotetska ili realna slika s njihovog koncerta?
Hipotetska jer sam siguran da navedena ekipa nema aspiracije proboja na inozemno tržište; realna, jer se sve to manje više dogodilo na njihovom koncertu održanom u klubu Academia Ghetto, poznatoj splitskoj „jazbini“ , „svetom mjestu“ za mnogo nepoznatih, manje poznatih, pa i nekim već prepoznatim imenima, s uglavnom alternativne glazbene scene.
Za one manje upoznate s djelovanjem ovog benda, samo ime je svojevrsni homage gotovo nenaseljenom broju starih kamenih kuća, balkona i dvorišta koje se nalaze na istočnom dijelu, kako kažu, najsunčanijeg otoka u Hrvatskoj. Mjestu u kojem vrijeme prestaje teči, mjestu u kojem se možda najbolje išćitava otočko stanje uma, a koje Gdinjko pokušava prikazati na svoj način.
Nastajanje imena benda „ide na dušu“ Srđanu Jeličiću koji je tu sagradio kuću, te je bio naprosto asimiliran u taj osebujan „borg“ kolektiv, povukavši pri tome i ostatak benda.
Stoga nema iznenađenja u njihovoj lirici koja osim elementarne rime posjeduje (makar po mom dojmu) reducirane i pomalo „iščašene“ elemente dalmatinske haiku poezije, a koja na momente zna poprimiti i pomalo infatilne , ali znakovite elemente. Sve je to pametno izbalansirano kroz note raznih stilova koji gotovo idealno odgovaraju takvom narativu, glazbenom spoju Dalmacije i svijeta.
Pametno izbjegnuvši konfekcijsko i kvazi sentimentalno pjevanje o neobranim maslinama (pa takvih nema, to je postao vrlo unosan posao) ili o stini koja zamjenjuje kušin (a, zato se znatno povećao broj kiropraktičara) postavlja se pitanje o čemu to Gdinjko pjeva?
U tipično Floydovski obojenoj „Chile“ takli su se ne tako sretnog egzodusa hrvatskog puka u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu (s vrlo indikativnim stihom: „mater mi se rodila u El Shattu), svoj doprinos ribanju i ribarskom prigovaranju umetnuli su u maritivnoj „Ča si ćapa“ s vječnim ribarskim pitanjem je li bilo pici, šargi, cipli, te s pozadinskim prikazom teškog i neizvjesnog ribarskog života.
Ponekad zajebantske tekstove možda se ponajbolje očitavaju u „Levandi“, pjesmi s asocijativnom atmosferom jednog Leoneovog westerna:“ Levanda je procvitala, od nje ću radit uje, toliko je lipa da mi ža brat, ali ko će onda komarce tirat“
Je li u Gdinju raj kako se ekipa pita u istoimenoj „U Gdinju je Ray“ s pomalo psihodelijskim instrumentalnim introm i nastavkom obojenim regaea elementima?
Po iskazanom naporu i odličnoj realizaciji gotovo svih tema, nedvojbeno se nameće pomisao da su Gdinjko u Gdinju s lakoćom pronašli svoj dio raja.
Unatoč neadekvatnom prostoru koji iskreno nije za održavanje iti malo ozbiljnijeg koncerta, unatoč skromnom ozvučenju, unatoč katastrofalnom osvjetljenju, unatoč reduciranom broju članova benda (nedostajao im je basist), ovaj , nazovimo ga unplugged koncert dokazao je da se i sa malo toga, naoko jednostavnog, ali iskrenog ( uz veliku dozu entuzijazma) može napraviti prava glazbena poslastica, prava veselica u kojoj je publika (najviše 60-tak ljudi) interaktivno sudjelovala s raspoloženim glazbenicima u jednoj, najmanje rečeno simpatičnoj glazbenoj zabavi s očitim pokrićem.
Za doživljavanje potpunog audiofilskog utiska o ovom, još jednom produktu nevjerojatne splitske glazbene scene, treba ipak poslušati studijske uratke, te tom prilikom otkriti da je ovaj nerazvikani projekt miljama daleko od nekih razvikanih s upitnim pokrićem. Zanimljivo će biti vidjeti hoće li ovih njihovih desetak pjesama ugledati svjetlo dana na albumu koji bi mogao s lakoćom u budućnosti pobrati mnogo hvalospjeva.I da, Gdinjko je u neku ruku nusprodukt benda Kundyak Mezhie, te polovice Valentina Bokovića i nedvojbeno trebaju dobiti svojih 5 minuta slave uz intrigantno pitanje, što dalje s opisivanjem Gdinjskih sreća i nevolja. Očito je da za njih svijet neće završiti samo na Hvaru.
