Genesis je jedan od bendova čiji se glazbeni put račvao u dva diametralno suprotna smjera, onaj u kojem se vrijeme mjeri dok je član ekipe bio Peter Gabriel, te onaj nakon njegovog odlaska u samostalne vode.
I kada se činilo da je briljantna karijera pred urušavanjem, da će im glazbena staza biti pokrivena korovom, pojavljuje se odličan album „A Trick of the Tail“ koji je među fanovima u početku stvarao nedoumice; je li Gabriel stvarno otišao ili ne, je li je vokal Phila Collinsa frapantno sličio Gabrielovom.
Album je bio unisono prihvaćen od kritike i vjernih im obožavatelja, činilo se stvarno (unatoč činjenici da su u bendu ostali i Banks, Rutheford i Hackett) da im je to u neku ruku labuđi pjev, unatoč baroknoj atmosferi za koju su umnogome bile zaslužne klavijature. Mistične i fantastične priče koje su bile jedan od njihovih zaštitnih i prepoznatljivih momenata, uspješno su nanovo prezentirane. Iako postoje mišljenja da je ovaj album ispod nivoa troje prethodnika, nitko mu ne može poreći zrelost, sve glazbene linije su sinkronizirano posložene u gotovo savršenoj simbiozi.
No, je li to bio baš labuđi pjev?
U istom sastavu uslijedio je naredni uradak, pomalo zapostavljen, gurnut u drugi plan, album „Wind & Wuthering“, album iz sjene koji je morao pobrati i više komplimenata obzirom na svoju postojanu atmosferičnost, kvalitetnu zvučnost i sasvim kvalitetan materijal.
Unatoč gubljenu progresivnih pora (sasvim subjektivno doživljavanje istih od strane kritike) „Wind & Wuthering je zaista jedno malo remek djelo iskrene, gotovo akvarelne melankolije koju tako vjerno prati i omotnica, djelo Colina Elgiea.
Iskreno rečeno, ovo je Banksov album (gotovo sve pjesme su njegovih misli i ideja djelo), može se smatrati rajskim vrtom klavijaturskih zvukova, ponekad štreberskih, ali uvijek jedinstvenih i poželjnih. Steve Hackett, smatram krojačem neortodoksnih akorda i solaža, svoje je „pozadinsko“ sviranje apsolutno uskladio sa klavijaturama, uz (opet) jedan od njegovih nezaboravnih solaža u „Blood on the Rooftops“, dok je Mike Rutheford svoje sviračke vještine ravnopravno rasporedio između basa i gitare.
Primjetna je (iako na svom zalazu) velika doza entuzijazma, nastavljeno je njihovo relativno uspješno stvaranje ponekad zamršenih, ponekad „jednostavnih“ priča, koje su samo oni kadri realizirati, priča koje su na ovom uratku ipak otvorile vrata prema, za njih „đavolskim dverima“; ulazu, u za njih kontaminiranu pop nomenklaturu, što ipak predstavlja svojevrsan oksimoron obzirom na minuli rad.
Verse su u odnosu na prethodnika bolje razvijene, uz poneku, za njih tipičnu sarkastičnost, svojstvenoj Gabrielovoj eri („All in the Mouse Night“).
Ujedno, ovo je bio zadnji album na kojem je učestvovao Steve Hackett koji se „odužio“ jednom s jednom od njegovih poslovično jedinstvenih solaža u gore spomenutoj „Blood on the Rooftops“, pjesmi prepunoj nostalgične ljepote koju je svojim vokalom oplemenio Phil Collins.
Jedna od pjesama koju svakako treba izdvojiti je „Your Own Special Way“, djelo Mikea Rutheforda (poslušaj gore), te predstavlja neizostavan dodatak bogatom katalogu ove izvanredne glazbene skupine.
Genesis su uvijek sjajno otvarali i zatvarali svoje albume, to nije izostalo i ovog puta; završetak albuma pripao je sjajnoj „Afterglow“ koja je svojom atmosferom zaista kombinacija zalaza sunčanih zraka i najfinije purpurne boje, oda iskrenoj ljubavi. U svakom slučaju ova je jedna od njihovih najboljih, simbolično, došla je na kraju jedne uspješne etape.
Što kazati na kraju? Ipak je ovo jedan od nezasluženo zapostavljenih, pa i zaboravljenih albuma koji je de facto promovirao Collinsov uspon i Genesisov kraj.
