Ne treba doslovno shvatiti ovaj njegov povratak, nije Gibonni nikada ni napustio svoj rodni grad. Ovo je povratak s obilježjima iskrene, nepatvorene nostalgije, povratak u poznatu mu domenu u kojoj je odrastao, stekao prve prijatelje, napisao prve pjesme, upoznao mnogo dragih ljudi.
Unatoč mišljenjima pojedinih glazbenih kritičara koji njegovu glazbu smatraju pretencioznom, njegovo instrumentalno ruho prenapuhanim reliktom nekih prošlih vremena, a njegove inspiracije upitnima, postoje i druga mišljenja (među koja se ubraja i ono autora ovog osvrta) da je Gibina glazba nezaobilazna terapija koju treba konzumirati u propisanim dozama i ujednačenim razmacima.
Iskreno potpisujem da su nezaustavljiva bujica njegovih jedinstvenih nota uz vodopade versa koje je teško pronaći u domaćoj glazbi, prave endemske vrste koje treba paziti i njegovati, pa ako treba i zakonom zaštititi, jer Gibo je pravi otac svojim notama kojima daje svjetlost, a ujedno i majka svojim stihovima kojima daje potrebnu toplinu.
Gibi se kao brižnom roditelju svoje „djece“ slobodno može prišiti etiketa pažljivog evidentičara širokog spektra ljudskih emocija u svim njihovim krajnostima od smiraja do oluja, dok njegovi stihovi imaju magičnu sposobnost rastapanja duše.
Nadam se, odnosno siguran sam, da će sve navedeno zbog njegovog poznatog perfekcionizma biti prisutno na starom Hajdukovom placu, ispod čuvene murve, na placu na kojemu je davno, davno gostovao Ray Charles; na placu na kojemu je bio održan koncert posvećen njegovom dragom prijatelju Dinu Dvorniku.
Iako je početak koncerta obilno premašio akademsko kašnjenje od petnaest minuta, već se od prvih taktova moglo po reakcijama nekih 15 tisuća duša zaključiti da će ovo biti jedna od onih večeri koje se ne zaboravljaju tako lako.
Da se Gibo i Split javno vole/obožavaju nije nikakva tajna, sve je to opetovano potvrđeno na bilo kojem njegovom koncertu, bilo samostalnom (održanom na splitskom Lovrincu 2021. godine) ili onom zajedničkom s Oliverom iz 2016. godine.
Neosporna je činjenica da je Gibin glazbeni bukvar „nakrcan“ veličanstvenim pjesmama i da neke od njih, kako sam kaže, „ne treba svirati na mišiće, već s osjećajem“. Također je neosporna činjenica da mu je prateći bend skup izvanrednih glazbenika kojima i poneka improvizacija nije strana. Nadalje, činjenica je i da je ovaj za Gibu poseban koncert trajao skoro 3 sata, pa stoga Gibi mogu prišiti epitet ekvivalentnog, domaćeg Brucea Springsteena. Večeras se naš GI-BOSS ukazao u blistavom izdanju kojim je doslovce oduševljeni auditorij dovodio do ekstatičnog zbornog pjevanja, jer ne znati njegove jedinstvene verse apsolutno nije oprostivo.
Nabrajati sve izvedene pjesme apsolutno nema smisla, no treba ipak istaknuti gostujuće glazbenike: Manu Katche (njegov stari drug), nezaobilazna Maya Azucena koja je briljirala u visokim lagama (“Mirakul“), gitarski Joda, Vlatko Stefanovski („Divji cvit“) te uvijek zagonetan i rado viđen Damir Urban („Posoljeni zrak i razlivena tinta“).
Teško je izdvojiti najbolje momente, no osobno sam ih doživio u urnebesnim verzijama „Ljudi, zviri i beštimje“, „Posoljeni zrak i razlivena tinta“, te u molskim perfekcijama „Udica“, „Divji cvit“, „Lažu fotografije“.
Posebno afirmativnu reakciju publike Gibo je dobio prilikom izvođenja njegovog najnovijeg uratka „Drvo“ s posebnim akcentom na prekrasnu introspektivnu liriku. Što je u suprotnosti s njegovim mišljenjem o sebi kao povremenom pjesniku.
„Ja nisam the voice, glas je bio Oliver, ja sam samo strast“ – iskreno je i skrušeno priznao Gibo, uz napomenu da će mu ovaj datum ostati trajno tetoviran na koži.
A bilo je i zafrkancije; naime, jednoj curi iz prvih redova ponudio je godišnji odmor: „Dat ću ti Nikšin (Nikša Bratoš) broj telefona pa će te on ugostiti u svojoj vikendici na Jahorini“.
Poslao je i jednu poruku: “Ako vas oni što se parkiraju na mjesta predviđena za invalide ili njima slični upitaju kakav je bio koncert, recite im da ništa nije valjalo i da nije to za njih“.
Gibo se sjetio i svojih prijatelja: Matije Dedića, kojemu je za ovaj koncert bio predvidio mjesto za klavirom, te Olivera, koji mu je za pjesmu „U ljubav vjere nemam“ kazao: „Koja lijepa pjesma, a tako grubi naslov“.
Pred sam kraj izvedena je „Cesarica“ (po reakcijama i zajedničkom pjevanju očita himna s ovog prostora) za koju je Gibo kazao da je bila u njegovom vlasništvu niti dvadeset i četiri sata, prije nego je ugrabljena.
Što reći na kraju?
Kompozitor bi teoretski trebao ostati anoniman, jer divljenje treba pripadati njegovim djelima, a što u Gibinom slučaju ne drži vodu.
Jer jedno bez drugoga naprosto je nezamislivo.
Galerija fotografija; Gibonni u Splitu, foto: Irena Škarica
