Irska četvorka Gilla Band objavila je svoj četvrti studijski album „Pugnello“ za Rough Trade Records. Album je nastajao između 2022. i 2026. godine u studijima Hellfire, Yellow Door Music Studio i Sonic Studios u Dublinu. Produkciju albuma potpisuje sam bend, dok je za snimanje i miks bio zadužen basist Daniel Fox.
Nikada se ne zna u kojem će se glazbenom smjeru Gilla Band sljedeće uputiti. Već više od deset godina dublinski kvartet — pjevač Dara Kiely, gitarist Alan Duggan Borges, basist Daniel Fox i bubnjar Adam Faulkner — iznova definira ono što bismo tek okvirno mogli nazvati „rock glazbom“ 21. stoljeća, dok istovremeno utječe na brojne progresivne gitarističke sastave, među kojima su i Fontaines D.C. Kroz Holding Hands With Jamie (2015), The Talkies (2019) i Most Normal (2022), bend je usavršio viziju koja nije sasvim post-punk, nije sasvim noise-rock i zapravo nije ništa drugo do idiosinkratični, pionirski hibrid koji je mogao nastati samo između njih četvorice. Čim su poslali Most Normal na mastering, započeli su strpljivu potragu za sljedećim odredištem.
Vremenom ih je taj proces doveo do četvrtog albuma Pugnello, najradikalnijeg zaokreta u karijeri punoj zaokreta. Tijekom četiri godine nakon Most Normal, svaki član posvetio se i drugim umjetničkim poduhvatima. Kiely je otkrio novu ljubav prema slikarstvu, Faulkner je na turnejama svirao bubnjeve s dublinskim folk bendom Lankum, Fox je postao sve traženiji producent, radeći s bendovima u usponu poput Sprints, Lambrini Girls i Mandy, Indiana, dok je Duggan Borges pokrenuo solo projekt the Null Club, uz suradnje s Valentine Caulfield iz Mandy, Indiana, Farisom Badwanom iz The Horrorsa, Miss Grit i brooklynskim MC-jem Elucidom. Sve te aktivnosti odvijale su se paralelno s istraživačkim putem prema Pugnellu, ali su i oblikovale bend kada se ponovno okupio kako bi iskristalizirao viziju albuma.
„Uvijek želimo da svaki album bude priča za sebe“, kaže Duggan Borges. „Oni bilježe različite faze kroz koje smo svi prolazili između izdanja.“
Svaki album Gilla Banda na kraju dobije određeni skup zvukova koji ga definiraju, a kod Pugnella je to ritam-mašina Erica Synths Perkons, koju je bend nabavio 2022. Omogućila im je da još dublje razviju novi pristup pisanju pjesama započet na Most Normal. Dok je sav raniji materijal zahtijevao da sva četvorica zajedno sviraju u prostoriji, sada su otkrili način da pjesme evoluiraju čim su prisutna makar dva člana.
„Ritam-mašina postala je zaista dobar alat za pisanje i pjesme su se jednostavno počele događati“, prisjeća se Fox. „Bio bi j….i idiot da se zaustaviš usred toga.“
Godinama je bend prekopavao po idejama — odustajao od demo-snimaka, odvajao dijelove jedne pjesme i prišivao ih drugoj — sve do završnog šestomjesečnog sprinta u kojem se Pugnello konačno oblikovao. Prvi veliki proboj stigao je s pjesmom „Jacobsons“, predodređenom da postane oštro središte Pugnella. Sagrađena na jednostavnom, neumoljivom obrascu kicka i snarea, ogoljena i beskompromisna priroda pjesme pokazala se oslobađajućom — i usmjeravajućom.
Dugogodišnji utjecaj techno glazbe na Gilla Band pomaknuo se iz pozadine u prvi plan, dok ih je ritam-mašina navela da stvaraju vlastite iskošene verzije dance pjesama, eksperimentiraju s nagrizajućim elektroničkim teksturama i prelamaju poznate elemente svog zvuka kroz novo svjetlo. Kao što je album The Talkies bio u odnosu na Holding Hands With Jamie, tako Pugnello postoji u simbiozi s albumom Most Normal. To je njegov mračniji, teži stariji brat: bend koristi sve što je naučio na prethodniku kako bi stvorio estetiku istovremeno sablasnu i pokretačku, vodeći Kielyja kroz neke od najsloženijih emotivnih prostora kojima je ikada prolazio na albumu Gilla Banda.
„Sa svakim albumom pokušavam dokumentirati događaje iz svog života od prethodnog“, objašnjava Kiely. Na Pugnellu suočava se s gubitkom otuđenog oca i razlaže prizore fragmentiranog djetinjstva. Mentalni prostor albuma prostor je proživljene tuge, u kojem se nasumična sjećanja, utjeha nostalgije, usvojene očinske figure i izmišljeni razgovori slobodno miješaju. To je evolucija Kielyjeva starog nadrealističkog stila, koja spaja urnebesne non sequiture s visceralno ispovjednim rušenjem četvrtog zida. Kroz album Kiely prolazi kroz izmaglicu tuge i smrtnosti, bilježeći um koji preskače kroz godine prije nego što ponovno pronađe ravnotežu.
Sve to sadržano je u naslovu Pugnello, ezoteričnoj referenci koja, jednom kada se otključa, daje dirljiv okvir svim Kielyjevim sjećanjima. Naziv je jezik iz romana koji je napisao jedan od Kielyjevih ujaka, a u njegovim rukama postaje avatar tajnih jezika koji postoje unutar obitelji — mreže internih šala, bratskih i sestrinskih nestašluka i trauma koje se prepliću na način koji razumiju samo oni.
Pugnello naglo oživljava uvodnom pjesmom „The Angelus“, u kojoj Kiely glumi uličnog propovjednika čije riječi padaju na gluhe uši, izvikujući mješavinu stvarnih i izmišljenih idioma preko aranžmana s pet snare bubnjeva koji približno stvaraju organsku verziju drum’n’bassa.
Od tog trenutka energija albuma rijetko popušta. „Placeholder“ je trzav, morskom mučninom obojen groove preko kojeg Kiely razmišlja o različitim oblicima bijega iz djetinjstva, uključujući Power Rangerse i „opasno mnogo odvrnutog Coldplaya“. U „Alogia“ zarazni ritmovi i sintesajzeri nose otvoreno suočavanje s dijagnozom shizofrenije. Kiely nas uvodi u to stanje uma na „Giraffe“, gdje se sve miješa: teško odrastanje, iznenadni gubitak („Danas se svijet probudio bez tebe“), besmislene igre riječi, opskurne reference, osjećaj izgubljenosti i usamljenosti — pa zatim povratak onima kojima je stalo do tebe. Kielyjeva potraga za razumijevanjem sebe odražava njegovu potragu za razumijevanjem oca.
Završna „At The Gallop“, nazvana po albumu koji je Kielyjev otac objavio mnogo godina ranije, potresan je i dirljiv zaključak. U omažu „Trans“ Neila Younga, na kojem je Young koristio vokoder zamišljajući komunikaciju sa sinom koji ima cerebralnu paralizu, i Kiely izobličava glas do neprepoznatljivosti. To je za Gilla Band neuobičajeno raskošna, uranjajuća pjesma, s atmosferičnim sintesajzerima koji nose Kielyja dok ulazi u lik svog oca, izgovarajući upozorenja iz prošlosti ili s one strane. Pugnello počinje Kielyjevim vriskom „Elvis je napustio zgradu!“ i završava se njegovim tihim „Tvoj otac je mrtav“, dok put između tih točaka ljušti sloj po sloj tuge.
„Želio sam od nečeg negativnog napraviti nešto pozitivno“, objašnjava. „Sumoran i mračan materijal može se istražiti i u svoj toj sivini može se pronaći nešto lijepo. Kroz stvari prođeš — ne prijeđeš preko njih.“
Čak i uz dugu povijest eksperimentiranja, Pugnello zatiče Gilla Band na nepoznatom teritoriju, na tematskim i kreativnim mjestima do kojih su mogli stići tek nakon povjerenja i intuicije izgrađenih godinama zajedničkog stvaranja. Pugnello — istovremeno pristupačan i zahtjevan, zastrašujući i lijep — kulminacija je četvorice prijatelja koji stalno guraju dalje.
„Mnogim bendovima, kada odmaknu niz put, postane previše udobno u načinu na koji rade“, zaključuje Fox. „Mi smo i dalje gladni iskustva, novih stvari. Mislim da ranije ne bismo mogli napraviti ovaj album. Bilo je potrebno da svi učimo zajedno, cijelo vrijeme.“
