U najnovijem izdanju serijala „7 presudnih“, riječki glazbenik Goran Boneta, član benda Valovi, otkriva albume koji su obilježili njegov glazbeni put i oblikovali njegov zvuk. Povod ovog izbora je objava novog studijskog albuma Valova, a Boneta kroz sedam odabranih izdanja vodi nas kroz osobne priče, glazbena otkrića i inspiracije koje su ga oblikovale kao gitarista i autora.
Metallica – Black album (1991.)
Na dječjem rođendanu krajem prošlog stoljeća kopao sam po cd kolekciji oca slavljenika i stavio crni album. Čim je krenula gitara na Enter Sandman pročuo sam. Tu sam znao da ću se baviti glazbom.
NOFX – White Trash, Two Heebs and a Bean (1992.)
Vrlo brzo nakon metalske faze, inspiriran rodbinom iz Kutine, prešao sam u melodične pankere. NOFX sam u srednjoj školi toliko volio da sam praktički sve pjesme naučio svirati na gitari te zapamtio sve tekstove i trivije o članovima benda. Posebno su me se dojmili tekstovi Fat Mikea, kao i ritam i melodije. Odabrao sam ovaj album čisto jer postoji spot na Youtubeu. Jednako volim njega i još bar tri ili četiri njihovih.
Maritime – We, the Vecihles (2006.)
Bend nastao nakon što su se legende midwest ema The Promise Ring raspali, osvojio me u nekom BMX videu tamo krajem 2000.-ih. Nježni vokali, lijepe gitare i melodije, ma to se sve čuje u našim Valovima. Tada sam negdje shvatio da više preferiram američku (i to midwest emo) glazbu od britanske.
The Thermals – Personal Life (2010.)
Thermalse sam počeo slušati kad mi je prijatelj 2009. rekao da sviraju u Ksetu. Čim sam čuo The Body, The Blood, The Machine, shvatio sam da je to idealna mjera jednostavnosti muzike i britkosti tekstova. Koju godinu kasnije, kad sam prohodao sa sadašnjom suprugom, nemilice smo u Yarisu slušali Personal Life koji nas je potpuno očarao. Na kraju krajeva postoji i pjesma o nama i Thermalsima na novom albumu Valova.
Eagle Scout – New Hands (2010.)
O ovom bendu ne znam previše jer su izdali genijalni album i raspali se. Ne znam ni kako je došao do mene, rekao bih da je opet zaslužan Vanja koji mi je preporučio i Thermalse. Nekakav emo indie s dosta jakom produkcijom i genijalnim ritmovima. Jako mi se svidjelo kako često svaka gitara svira svoje melodije s puno delaya i to na kraju zvuči uniformno. Puno se slušalo ovaj album.
Los Campesinos! – No Blues (2013.)
Los Campesinos!e mi je otkrila sestra tu negdje kada je izašao No Blues album. Zaljubio sam se u taj album, genijalan velški indi. Ne znam sviđaju li mi se više gitare, ritmovi na bubnjevima ili Garethovi tekstovi koji su toliko upscale da ih nekad ni ne kužim u potpunosti. Ovdje sam pak nekoliko pjesama naučio svirati na bubnjevima zbog zanimljivosti ritmova. Mobitel mi godinama zvoni sa Cemetery Gaits.
The Weakerthans – Reconstruction site (2003.)
Još početkom faksa (2005.) sam puno slušao prvi album od kanadskog melodičnog punk benda Propagandhi, da bi odlučio da mi se kasniji albumi pretjerano i ne sviđaju zbog manjka melodije, a viška tehničkog skoro pa metal gitariziranja. Petnestak godina kasnije sam saznao i zašto. Naime, basista s prvog albuma je otišao iz benda i napravio bend The Weakerthans, možda i najpotcjenjeniji indie bend koji nije izdržao. Reconstruction Site je toliko dobar da bih ga apsolutno svakome preporučio. Što zbog melodija, što zbog genijalnih tekstova, što zbog koketiranja s raznim stilovima, ima i ponešto americane tu.
Teško mi je bilo odabrati samo sedam albuma. Odredili su me još i Paramore – The Finat Riot iz 2008., svi albumi Davida Bazana, tj. benda Pedro the Lion, Designing a Nervous Breakdown od The Anniversary iz 2000., Thursday – Full Collapse iz 2001., ma čak i Braid i Joyce Manor, ustvari bih mogao pisati o glazbi do sutra!
