U organizaciji Zagreb Jazz Festivala i Večernjeg lista 6. će kolovoza na Ljetnoj pozornici u Opatiji nastupiti proslavljeni pjevač Gregory Porter, dvostruki dobitnik nagrade Grammy i puno puta proglašavan najboljim vokalistom. Tom prigodom izvodit će skladbe koje predstavljaju svojevrstan best of njegovog stvaralaštva. Predstavit će ih uz svoje stalne, dugogodišnje suradnike: saksofonista Tivona Pennicota, klavirista Chipa Crawforda, basista Jahmala Nicholsa i bubnjara Emmanuela Harrolda. Dugogodišnja suradnja s istim glazbenicima garancija je opuštenih i uvjerljivih izvedbi, po čemu je poznat.
Iako tvrdi da još uvijek ne zna koje će pjesme izvoditi na koncertu u Opatiji, znamo da će publiku razveseliti nekima od svojih najvećih hitova, a njih je jako puno. Uz standarde, posebice one iz repertoara Nata Kinga Colea, to su i skladbe koje on napisao. Neke od njih su “No Love Dying”, “Liquid Spirit”, “Hey Laura”, “Musical Genocide”, “When Love Was King” “Mister Holland” i “Take Me To The Alley”. Njih je snimio za svoje albume i najčešće ih izvodi na svojim koncertima. Zato su, a i zbog svoje ljepote, toliko popularne da ih s njim pjeva i publika. “Na koncertima se nikad ne fokusiram samo na jedan album”, rekao je za Novi list uoči nastupa u Opatiji. “Polazim od zamisli međusobnog poštovanja. Volim širiti ideje optimizma, ljubavi. Želim reći nešto o afroameričkoj kulturi. Možda su tada prikladne pjesme poput “1960 What?” ili “Work Song”, nešto što je obojeno bluesom i soulom, gdje možete osjetiti gospel. Na neki način, tada sam ambasador, izražavam što mislim o glazbi, što mislim o kulturi, kako želim dijeliti poruke, kako želim biti uključen u svjetsku obitelj. O tome razmišljam kada nastupam ili puštam svoje pjesme kao DJ na pozornici. Osim toga, postoje neke teme i neki osjećaji koje imam kada dođem na neko mjesto, posebno na novo mjesto na kojem nisam prije nastupao. ”
Opatija i Ljetna pozornica svojom će ljepotom zasigurno utjecati na njegov izbor glazbe i odnos prema publici u tom trenutku. “Postoji jedan važan element u glazbi”, promišlja. “To je okruženje u kojem se nalazimo u određenom trenutku. To može biti neki vanjski prostor, ako je ljeto. Važno je s kakvim se uvjetima suočavamo. Rat je u svijetu, ekonomska je nestabilnost. To su stvari koje su u zraku, u atmosferi, tijekom koncerta se ne možemo osloboditi misli o tome. Glazba ima snažnu sposobnost utjehe i opuštanja. Svjestan sam toga. Ponekad se nađem u situacijama gdje izgleda kao da je to samo razigrani ljetni festival na koji ljudi dolaze jer žele piti rosé i uživati u jazzu. To je istina, ali prisutna je i ta temeljna ljudska nesigurnost, a glazba ponekad može umiriti tu nestabilnost. Svjestan sam toga. Zahvalan sam na tome što što sam uključen u to i što sam u poziciji pokušati ljudima pomoći da se osjećaju bolje uz glazbu. Zahvalan sam na svom poslu. Osjećam se super sretnim.”
Porter je danas umjetnik par excellance, miljenik publike, važna javna osoba, autoritet, netko koga ljudi slijede. “Trebalo mi je puno vremena da dođem do toga”, kaže. “Sjećam se, u svojim ranim danima htio sam samo pokazati koliko je snažan moj glas, koliko visoko mogu pjevati ili duboko mogu pjevati, ali sada koristim visoke i duboke note da izrazim osjećaje i da kažem nešto smisleno, umjesto da budem samo zabavan.”
Iako nije pjevač koji vrišti, urla i skače po pozornici, Porterovi su koncerti uvijek uzbudljivi i poticajni, ne samo zbog predivnog glasa i izražajne interpretacije, nego i zbog popuka koje isporučuje. “Osjećam da imam razlog za to što govorim”, priča. “Najuzbudljivije u glazbi je to što su ljudi, u ovom digitalnom svijetu, i dalje emocionalno dirnuti. Ta glazba i dalje emocionalno prodire duboko u ljudsku svijest, ljudi su i dalje pogođeni njome. Volim misliti da je glazba i dalje analogna stvar koja još uvijek postoji, unatoč svim novotarijama. To je jednako visceralno kao sunce, jutro i kiša. Ne može se neprirodno duplicirati. To zaključujem na temelju onoga što mi ljudi govore o tome kako glazba fizički utječe na njih. To mi daje do znanja da još uvijek imam budućnost. To mi je uzbudljivo.”
Tragam za bluesom
Iako je svestran umjetnik koji ne zaboravlja cjelokupnu tradiciju afroameričke glazbe, za njega je najuzbudljivija glazba ona koju je slušao i izvodio od kad zna za sebe – gospel. Ta glazba teče njegovim krvotokom, njezina filozofija izranja u njegovim pjesmama, očituje se u ponašanju, ophođenju s publikom i kolegama. “Što se tiče gospel glazbe, bio sam u tome, svirao sam satima i satima samo crkvenu glazbu, nastupao u malim crkvama, velikim crkvama”, prisjeća se. “Moja majka je bila ministrantica, pa smo uvijek išli u crkve slušati određene zborove, slušati određene ljude kako propovijedaju. Tamo je uvijek netko pjevao. Ponekad bih i ja pjevao. Bio sam prilično sramežljiv, ali ipak bih pjevao. To je bilo pravo uranjanje u gospel glazbu. To je posebna vrsta gospel glazbe, ona koja nije nimalo uglađena, nema toliko glazbala, nema otmjenih glazbala. Uglavnom su bili vokali, pljeskanje i def, često samo uz pratnju klavira, ponekad orgulja. Dakle, u mojem je djetinjstvu bilo puno toga vezano uz gospel.”
Porter je izbirljiv slušatelj. Rano je izgradio svoj glazbeni ukus, a on se očituje i u izboru glazbe koju sam stvara, tema koje ga zaokupljaju, načinu izvođenja. “Strastveni sam glazbeni istraživač”, kazuje. “Moram biti oprezan i ne slušam koješto. Slušam jazz. Ta je glazba najčešće zastupljena u mojem izboru, ali zapravo slušam puno različite glazbe: narodnu glazbu, bugarske tradicionalne pjevače, vijetnamske klasične pjevače. Dira me ljudski glas. Čak i ako je to nešto što ne razumijem, volim to što čujem. Vodim se mišlju da svaka kultura ima svoj blues i zato tragam za bluesom, organskom glazbom u bilo kojoj kulturi. To me fascinira – glazba običnih ljudi, radnika, ljudi koji obrađuju zemlju, koji uzgajaju hranu… Slušajući je došao sam do zaključka da postoji veza između svih tih kultura. U toj glazbi očituje se duhovnost, karakterističan zvuk. Uvijek pokušavam pronaći način da se povežem s ostatkom svijeta. Mogu reći da sam baš kao oni. Oni su baš kao ja. Zaokuplja me zamisao da svatko ima svoj blues. To me privlači.”
Iako je u djetinjstvu svakodnevno bio okružen gospelom, upravo blues ima važnu ulogu u Porterovom stvaralaštvu. Često je prisutan u njegovim pjesmama, na izravan ili neizravan način. “Kada sam prvi put čuo blues glazbu, bio sam impresioniran, postao sam svjestan činjenice da je usko povezana s gospel glazbom uz koju sam odrastao pjevajući”, razmišlja. “Pretpostavljam da se do tada nisam pravilno upoznao s bluesom i da ga zato nisam dovoljno štovao. Imao sam osam godina kad sam počeo shvaćati tu glazbu, kao i jazz. Obiteljski prijatelj imao je kasetu s pjesmama B.B. Kinga. Osjetio sam neke sličnosti, čak i način na koji pjevaju B.B. King ili John Lee Hooker. I bless that wonderful name of Jesus (pjeva u gospel stilu, op.p.), ta blue note, taj zvuk, taj blues zvuk. Zvuk je bio vrlo povezan. Gravitirao sam prema tome, pomislio sam da je i to dio mene. Kad sam čuo tu glazbu pomislio sam da zvuči baš onako kako moj djed propovijeda, kao da koristi iste note. Odmah sam osjetio povezanost. Jednostavno me zadivilo koliko je zanimljiv taj “moj” gospel blues.”
Duh propovjedi
Blues i gospel glazba imaju snažnu narativnu komponentu, a to je važno i za Porterovo djelovanje. Kao autor on svojim promišljenim i dubokim tekstovima želi prenijeti poruku, ispričati priču. “Proučavamo li taj aspekt djelovanja, proniknemo li duboko u stvaralaštvo važnih umjetnika, od Billie Holiday do Nine Simone, od Louisa Armstronga do Leona Thomasa, od Abbey Lincoln do Andyja Beya, vidimo da su ti crni američki umjetnici pisali ili odabirali pjesme koje govore o čovječanstvu, pravednosti, miru, boljem tebi, boljoj zemlji, boljem svijetu”, zbori. “To je izvanredna, demokratska i promišljena tema koja je u glasu, iskreno rečeno, bivšeg roba. To je glas vapaja za slobodom. To se ne može odvojiti od jazza, bluesa i gospela. Ne kažem da je ropstvo ili povezanost s tim dijelom naše povijesti naša jedina polazišna točka. Ne, postojali smo tisućama godina prije toga, ali ovo je moderni apel u zvuku jazz kantautora, ta ideja mira i međusobnog poštovanja. Nadahnjujem se ljudima koje sam spomenuo. Od Loua Rawlsa do Genea McDanielsa. Oni se bore za bolji život, bolji svijet. To su pjesme slobode. Bez sumnje, Abbey Lincoln je na čelu te skupine.”
Porterova je lirika, u jednom segmentu djelovanja, kontinuitet te tradicije. “Svjestan sam toga”, tvrdi. “Ne odnosi se to na sve izjave, na sve pjesme, iako, primjerice, ne za pjesme kao što je “Hey Laura”. Ali to se osjeća u pjesmama “No Love Dying”, “When Love Was King”, “1960 What?”… mogao bih nastaviti unedogled. To je jednostavno ta ideja proglašavanja vlastite humanosti i nade u bolji svijet. Da, mislim da postoji kontinuitet u ovome. Bez sumnje, da.”
Jednaku strast Porter iskazuje i prema jazzu, glazbi koja je donijela novu dimenziju u njegovo stvaralaštvo. “Odmah nakon što smo slušali B.B. Kinga, prijatelj je pustio “Take Five” Paula Desmonda, skladbu koja je bila hit iz repertoara Davea Brubecka”, prisjeća se. “Sve je to formiralo moj glazbeni svjetonazor. Ubrzo nakon toga, sjećam se, čuo sam glazbu Louisa Armstronga. To mi je razdoblje bilo stvarno zanimljivo jer sam shvatio da je toliko sličnosti između onoga što se događa u crkvi, soulfulnessa, blues nota. Nastupajući u našoj crkvi, pjevali smo neku vrstu country gospel bluesa. To se odvijalo usporedo s puno druge glazbe za koju su govorili da je upravo to odlična glazba. Prvi jazz glazbenik kojeg sam upoznao – mislim da sam imao možda 11 ili 12 godina – bio je Dizzy Gillespie. Došao je kao gostujući predavač na fakultet u mom rodnom gradu u Bakersfieldu. Tražio sam roditelje da me pustite na susret s njim. Moja sestra je rekla da se nešto posebno događa s jazzom, da je to prava stvar i da je Dizzy jedna od najvažnijih osoba. Pomislio sam: “U redu, da vidimo o čemu se radi.” Bio je to samo izvanredan razgovor s tim karizmatičnim čovjekom. Svirao je vrlo malo, uglavnom je samo pričao. No, i kroz to malo svirke osjetio sam energiju jazza. Ta me glazba obuzela kada je Dizzy Gillespie svirao i to malo. Razgovarao je s nama kao da smo stari prijatelji, osjećali smo se kao pripadnici velike obitelji. To smo razaznali kroz priče koje je pričao o svim tim sjajnim jazz glazbenicima. Način na koji je mahao rukama podsjetio me na propovjednike, one seoske propovjednike s debelim vratom i snažnim rukama, uz čija sam bogoslužja odrastao. Pronosio je duh propovjedi tih moćnih, karizmatičnih muškaraca koji su imali te velike ruke i te velike vratove i ta životna iskustva. To je jednostavno ta karizma. Tada sam počeo gravitirati prema njemu, pokušavao sam ga bolje razumjeti. Bio je sjajno ljudsko biće. Dakle… da… Dizzy Gillespie… nevjerojatno!”
Možemo bolje!
Način na koji Porter govori o tome što je oblikovalo njegov glazbeni pristup podsjeća na duhovnu komponentu u njegovoj glazbi. “To je ključno za mene”, kaže. “Uvijek je bio snažan element onoga što sam preuzeo od ljudi koje volim slušati. To je nešto stvarno. To nije nešto što sam čuo na ploči. To je nešto što osjećam. Na neki način, osjećam se manjim od onoga što izvodim. Osjećam da postoji uzrok i svrha kada pjevam. Da, to je zabava, ali želim da ljudi osjete nešto više. Želim da osjete čovječnost. Želim da osjete Boga. Želim da osjete emocije. Želim da osjete svoju majku, ako pjevam u tom aspektu. Duhovnost je apsolutno dio toga. Ponekad nisam toliko otvoren po tom pitanju. Ne kažem: “Pogledajte u nebo i vidjet ćete Boga!” Sugeriram to svojim glasom, rukama, glazbom. Najvažnije je da ljudi nešto osjete. Ja sam jazz pjevač i volim taj žanr, ali ako je riječ o osobama koje nikada nisu slušale jazz i ne mare za tu glazbu, i dalje želim da nešto osjete. Želim da odu, ne zabavljeni, već emocionalno dirnuti. Naravno, želim i da budu zabavljeni, ali to dolazi kao nusprodukt. Želim da budu emocionalno dirnuti i da nešto osjete. Ako vide da jazz može biti prekrasno mjesto, ako vide da blues i soul glazba mogu biti prekrasne, to je plus. Nije mi najvažnije da postanu obožavatelji Gregoryja Portera. Zapravo, važno je samo osjetiti nešto u sebi. Mislim da bi to moglo biti još snažnije. Mislim da bi mogli postati i veći moji obožavatelji ako su emocionalno dirnuti, a ne ako su dirnuti samo u području zabave.”
Drugi važan element u njegovim nastupima su pozitivne vibracije. To možemo čuti u njegovoj glazbi, ali i osjetiti u razgovaru, druženju. To je sastavni dio njegove osobnosti. “Moram se vratiti na to kako me majka odgojila”, objašnjava Gregory Porter. “Jednostavno, bila je optimistična. Bila je optimistična do krajnjih granica. Toliko je duboko vjerovala, da je to bilo opasno. Uzimam samo desetinu njezine hrabrosti i pokušavam malo toga donijeti na pozornicu, ali to je stvarno. To je iskreno. Taj optimizam zadržavam i u privatnom životu. Ponekad moram poticati ljude oko sebe da budu optimistični. Jednostavno, tako vidim život. Do sada mi je to pomoglo. Vjerojatno me spasilo od neke mentalne bolesti, jer živimo u ludim vremenima. Apsolutno sam optimističan. Svaki dan se obnavljam. Probudim se i kažem: “Mogu bolje!” Mogu bolje!” Ne kao zabavljač, već samo kao čovjek. Kao pripadnik ljudske rase. Rekao sam si da možemo bolje, da možemo zaustaviti ratove, da možemo biti ljubazniji jedni prema drugima, da možemo biti obzirniji. Razumijem da je ovo opasan svijet. Postoje opasni ljudi. Postoje ljudi koji će do kraja života htjeti biti destruktivni i negativni, ali istovremeno želim živjeti svoj život na optimističan, pozitivan način. Želim gledati ljude koji hodaju uzdignutih glava. Nadam se da se to osjeti u glazbi. Opet, ne u svakoj noti, ne u svakoj pjesmi, ne u svakoj izjavi, ali to je moja opća ideja, moj opći osjećaj. To je važno.”
Autentično iskustvo
Strast je također važna u njegovom stvaralaštvu, a strasti je sve manje, ne samo u glazbi, već u svim aktivnostima. “To je moj savjet kada razgovaram s mladim umjetnicima”, govori. “Uvijek im kažem: “Pjevajte o nečemu što vam je važno! Pišite o nečemu što volite i to neće biti lažno! Strast će već biti tu. Da, može to biti nešto osobno. Može biti o vašoj majci ili vašoj baki, ali može biti i o vašem narodu. Ako je vaš narod prošao kroz nešto, u prošlosti pretrpio neku veliku uvredu, razmislite o tome, pišite o tome! Vjera, teške situacije za djecu, gladna djeca, okoliš, Bog, sve te stvari, velika pitanja kao što su međusobno poštovanje, pravednost, ljubaznost, sve su to velike teme. Stanete li ponekad pred mikrofon ili pred svoj instrument, morate razmisliti o tome što osjećate u vezi života i što volite, što vas pokreće, što vas rasplače, što vas uznemiruje, što je neka nepravda za vas te i to uključiti u svoj iskaz. Trebate pronaći glazbu koja odgovara toj energiji i izražavati se na taj način. Postupate li tako, strast nikada neće biti lažna. Uvijek će biti stvarna, uvijek će biti prisutna. Nećete je morati prizivati, nećete morati uzimati drogu, nećete morati patiti, nećete morati… Prirodno će biti tu jer u to vjeruješ.” Kada govorimo o mom optimizmu izvan pozornice i optimizmu u mojoj glazbi, to je zato što dolazi iz iste vatre. Dolazi iz iste peći, gori na istom mjestu.”
Zamisli koje Porter govori, prema njegovom mišljenju, trebale bi biti nit vodija u životima ljudi, u životima djece. “Mislim da je to najvažnije”, kaže. “Moramo biti obzirniji prema djeci. Volim kada se mladi ljudi povežu s mojom glazbom. Često čujem kako roditelji sa svojom djecom raspravljaju o nekim mojim pjesmama. Volim činjenicu da to može biti trenutak poučavanja, životne lekcije. Zanimljivo je da sam u jednom trenutku svojoj djeci pokušao ostaviti neke poruke u svojoj glazbi. U nekom trenutku ću otići, a oni će nastaviti slušati moju glazbu. Želim ih ohrabriti. Želim im nešto poručiti. Ne znam kada ću napustiti ovaj svijet, ali otkad mi je brat preminuo u COVID-u često razmišljam o smrti. Pritom sam razmišljao o tome što želim ostaviti svojoj djeci, što im želim poručiti. Ponekad te stvari izađu na vidjelo u glazbi, primjerice s pjesmom poput “Don’t Lose Your Steam”. Želim da znaju da je njihov tata bio optimist i da je diljem svijeta pjevao optimistične, pozitivne pjesme.”
Porter je dobro dokumentirao svoj rad. Objavio je desetak albuma. Moglo ih je biti i više, ali njemu je važno da je svaki ostvaren s razlogom, da donosi zasebnu priču. Također svoje je stvaralaštvo dobro prezentirao na koncertima, a koncerti su mu ipak važniji. Ostvario je kontinuitet nastupa, zapravo, neprestano je na turnejama. “Nastup uživo donosi povezanost, razmjenu energije između publike i benda na pozornici”, objašnjava. “To je uvijek važan aspekt. Postoje i nešto što se organski događa u svakom pojedinom prostoru, što će se dogoditi samo u tom prostoru. Važni su osjećaj, temperatura, zvučni odraz, zvuk mog glasa povezan s basom, povezan s klavirom, povezan s bubnjevima. To je jedinstveno iskustvo svaki put, čak i ako je možda riječ o istoj pjesmi. To je jedinstveno iskustvo svaki put, jer riječ je o drugačijoj publici. Možda postoji publika koja me je slušala jednom ili dvaput prije, ali postoji i novo uho, postoji nova osoba, postoji nova mlada osoba, postoji netko tko me nikada prije nije slušao. Zato toj osobi moram pružiti jednako autentično iskustvo, iskazati joj svoj stav kroz pjesme, isporučiti ih s maksimalnim emocionalnim intenzitetom, baš kao što je kad prvi put pjevam neku pjesmu. Razmišljam o tim stvarima. To je pravi osjećaj u meni.”
Preuzeto iz Novog lista od 12. srpnja 2026.
