„Uradi sam“ (eng. „do-it-yourself“ – DIY) načelo je osnov indie glazbe. A možda nijedan bend nije to načelo tako istinski živio kao Guided By Voices (GBV). I to rade već pune 42 godine. Ovih dana obilježavamo punih 30 godina od izlaska njihovog možda i najznačajnijeg albuma u golemom opusu – Alien Lanes.
Indie glazba je kroz gotovo pet desetljeća svojeg eklektičnog postojanja iznjedrila mnoge heroje. Neki od njih postali su mainstream (Green Day, Weezer,…), neki stvorili svoju nišu na „velikoj pozornici“ (pada mi na pamet Nick Cave), ali većina ih se ugasila nakon vrlo kratkog sjaja, ostavši u relativnoj anonimnosti. Međutim, neki su potrajali kao kultni heroji, manje-više nepromijenjeni, u svom vlastitom univerzumu. Sa stanovišta pravog indiejanca*, GBV su apsolutni bogovi. Osnovani 1983., traju i dan danas, zahvaljujući Robertu Pollardu, tvorcu i glavnom autoru, a zapravo i jedinom članu koji je s grupom od početka. Danas su kvintet, a kroz bend je, tijekom godina, prodefiliralo tridesetak glazbenika.
Prvi ozbiljniji uspjeh kod publike i kritike su momci iz Daytona, Ohio (da, to je „onaj“ Dayton), polučili svojim sedmim albumom Bee Thousand iz 1994. godine, pri čemu riječ „uspjeh“ ovdje treba uzeti sa zrnom soli, obzirom na činjenicu da su sve dotadašnje albume praktički sami izdavali i da je njihov komercijalni doseg bio jako skroman. Upravo se taj album danas najčešće nalazi na kojekakvim izborima kritičara kad se biraju najbolji indie albumi 90ih. Taj, nazovi, uspjeh je ponukao kultnu etiketu Matador Records da ih uzme u svoje okrilje, pa su im navodno dali avans od 100.000 $ za snimanje slijedećeg albuma.
Alien Lanes je ugledao svjetlo dana 4. travnja 1995. godine. Neuglednog omota, sa nekakvim WordArt kreiranim naslovom i totalno bezveznom slikom šarenog bubnja u pustinji, a sve to uz smeđi(!) obrub, kao da ti sam album poručuje da nije za svakoga. No, pravi indiejanci znaju da je sadržaj puno bitniji od forme, pa je čak nekoliko tisuća njih pohrlilo u CD shopove po svoj primjerak. Mogu ih zamisliti kako su, rukama drhtavim od iščekivanja, gurali CD u ladice svojih playera. I onda…
Kliknete play i čujete bazni 4/4 bubanj i zgodnu, linearnu bass frazu kako vas polako uvodi u ugođaj. Zapravo, pomislite da je ovo baš savršeni početak. Malo vas čudi zujanje pojačala i pomislite da nešto baš nije OK. Vokal i gitara se pojave istovremeno i zvuče nekako himnično uz krasan mali hook. Kada nakon minutu i dvadeset započne fadeout, zbunjeni ste jer ste očekivali da vas pjesma nekamo odvede, a gle čuda, ona završi. Naviknite se. Ovaj album nudi 28 pjesama u 41 minutu i 15 sekundi, pa sami izračunajte prosječno trajanje pjesme. Druga pjesma počinje u žurbi. A kako i ne bi kad će završiti već za 58 sekundi. I tako dalje, i tako dalje….
Nikad neću zaboraviti dan kad sam ovo prvi put čuo. Pustio sam CD u dnevnoj sobi i otišao nešto raditi u kuhinju uz prvu misao „Gle, ovo je fora.“ Ali pravi šok je uslijedio na trećoj pjesmi „Watch Me Jumpstart“ koja počinje stružućom, distorziranom gitarom i jedva čujnim izobličenim vokalom, a onda se pretvori u nešto što bi Lennon napisao u svojim najboljim danima. „Čekaj, čekaj…jel ovo još uvijek ona prva ili…kako ovo…što se događa?“.
Naravno, vratio sam CD na početak, zaboravio na kuhinjski posao koji sam naumio obaviti, sjeo na kauč i kao hipnotiziran, sa zamrznutim smiješkom na licu, odslušao cijeli album, usput nekoliko puta provjeravajući jeli moj uređaj pokvaren ili su smetnje na snimci namjerne.
Ono što je slijedilo je niz od 28 pjesmuljaka koji su, ako ništa drugo, međusobno toliko različiti da ćete svaku „osjetiti“ na drugi način. A, osim nekoliko kraćih šala koje mogu služiti kao alternativa skitovima sa rap-albuma, svaka je od tih melodija jednostavno odlična.
Legenda kaže da je ukupan trošak snimanja albuma bio 10 $ (američkih!), ako se ne uzme u obzir trošak popijenog piva. Ipak, album ne zvuči tako jeftino (masterirao ga je Bob Ludwig, poznat po radu na Springsteenovoj Nebraski), unatoč povremenim zujanjima, ispadanjima kanala i zvukovima neke druge glazbe koji se mogu ćuti u pozadini. U današnje vrijeme, kada se većina indieja događa u malim kućnim studijima, ovakav pothvat nije više raritet, ali ranih 90ih tehnologija za snimanje nije bila tako lako dostupna, pa je Alien Lanes zaista pravi predstavnik Lo-Fi podžanra**.
Album sadržava najmanje 15 potencijalnih hitova, pjesama koje su tako sjajno originalne, melodične i lako pamtljive da bi se uz produkcijski tretman, te ponešto razvojnih intervencija i mrvu marketinga, lako mogle pretvoriti u nešto što bi osvajalo top liste. Ovako, one ostaju svjedočanstvo nevjerojatnoj inspiraciji i imaginaciji Roberta Pollarda, indie genijalca koji je u stanju proizvesti više od 40 albuma sa GBV i još 22 solistička u 40-ak godina karijere. Čovjek danas ima preko 3000 registriranih pjesama kod cehovske organizacije BMI. No, iako u vrijeme izdavanja ovog albuma nije bio (materijalno) bogat čovjek (a nije ni danas), velikodušno nas je počastio sa „Motor Away“, „Little Whirl“, „Strawdogs“, Always crush Me“, „My Valuable Hunting Knife“, „Game Of Pricks“ i gore spomenutom „Watch Me Jumpstart“ za koje vam jamčim da bi bile „standout“ u nemalom broju diskografija puuuno poznatijih i „priznatijih“ glazbenika. A svako treba spomenuti i instrumental „Alright“ koji zatvara album na jednako savršen način na koji ga je „A Salty Salute“ otvorila.
Tematski, Alien Lanes nije lišen frustracija američke provincije, ali im pristupa na sasvim drugačiji način. Pollard je zamislio da će bend rasformirati, ali ih je skromni lokalni uspjeh albuma Propeller iz 1992. ostavio na životu. U vrijeme Alien Lanes, već je bio oženjen i radio je kao nastavnik u školi, popunjavajući slobodno vrijeme sviruckanjem po frendovskim garažama i ispijanjem piva. Iz te perspektive, jasna je njegova ambivaletnost prema nedosanjanom bijegu iz provincije koja se jasno čuje na više pjesama, a najjasnije na „Motor Away“: When you motor away beyond the once-red lips/When you free yourself from the chance of a lifetime/You can be anyone they told you to. Uglavnom, album i svojim tekstovima slijedi postulat indie glazbe: tekstovi više znače autoru negoli slušatelju, pa ako se u tome nalaziš – dobro si došao!
Ne jednom sam mjestu iznio tezu da je Alien Lanes najbolji album u povijesti poprock glazbe, pri čemu sam pomalo bio spreman na ulogu advocatus diaboli u potencijalnoj raspravi, ali, vjerujte mi na riječ, ta je teza vrlo obranjiva. Naime, unatoč svim raznim kritičarskim mišljenjima i listama, ja smatram da je najbolji i najznačajniji The Beatles album upravo Rubber Soul, onaj na kojem je njihova transformacija počela i od kojeg je nadalje, rock glazba postala ozbiljno kreativna. E, pa Alien Lanes je nevjerojatno sličan bitlsovskoj „gumenoj duši“, samo ju pomnožite s tri, i od toga oduzmite glazbenu virtuoznost i kvalitetu produkcije. Ono što vam ostane, bit će čista, nepatvorena i iskrena esencija. A to je upravo ono što Alien Lanes jest. Slušanje ovog albuma je za pravog indiejanca jednako pijenju sa izvora vječne mladosti. Ako ne vjerujete da je tomu tako, probajte ga i vi. Kako je napisano na Pitchforku u recenziji iz 2016. godine:“Protek vremena nije učinio ništa što bi [Alien Lanes] učinilo išta manje posebnim“.
*prikladan naziv za konzumenta indie glazbe
** Low-Fidelity iliti čista suprotnost „visokovjernoj“ kvaliteti zvuka