Brutalno žestoku svirku sa sobom je u zagrebački Vintage Industrial Bar u petak donijela hardcore družina sastavljena od grupa Terror, Death Before Dishonor, Risk It! i Last Hope. Rasprodani VIB, da ne zaboravimo to istaknuti.
Jedan od važnih razloga da je tome tako leži u činjenici da fanovi hardcore glazbe, bez dvojbe, spadaju u red najodanijih prema svojim miljenicima, a drugi u tome da baš i nemaju prigodu često ih pogledati uživo. Pa iskoriste svaku koja im se pruži.
Večernje glazbeno razaranje kluba počeo je bugarski kvintet Last Hope. Usprkos tome što se publika tek skupljala, pa je zato njihov nastup popratilo stotinjak duša, bilo je to sasvim dovoljno da ekipa koja je na sceni tri desetljeća da svoj maksimum. I odsvira, otpjeva i odskače kvalitetan, energičan i beskompromisan uvod u ono što slijedi. Za što su nagrađeni glasnom potporom svih koji su ih pogledali.
A ono što je uslijedilo, odnosno tko je uslijedio, bio je istočnonjemački sastav Risk It! Po stažu otprilike upola je to mlađa ekipa iz Dresdena od kolega iz Sofije koje su naslijedili na pozornici. Na njihovom, jednako energičnom, nastupu publika je već sasvim dobro popunila koncertni prostor i cjelokupni show je (i) iz tog razloga poprimio dimenziju više i šire.
Bilo je to generalno glasnije, ubrzanije, uzbudljivije i zanimljivije. Nakon njihova nastupa, ako je netko u to imalo sumnjao, postalo je jasno da će ovo biti posebna večer.
Poslije istočnobalkanskog i istočnonjemačkog, red je došao i na istočnoamerički bend. Preciznije, Death Before Dishonor dolazi iz Bostona, sa (sjevero)istoka SAD-a, u 25 godina ‘nalupao’ je šest studijskih albuma, a u Hrvatskoj je nastupio prvu puta. Da nastupio. Razvalio. Baš ono, odradio zadaću predgrupe kako je ona zamišljena i zbog čega netko takav i postoji na koncertnim događanjima. Publika se tijekom nastupa totalno uživjela u događaj, pa je ispred pozornice gužva bivala sve veća.
Proći se gotovo više nije moglo. Proći možda i da, ali vratiti odakle se otišlo – više nikako ne. Krenuli su ‘mosh-pit’, ‘circle-pit’, polako se uhodavao i ‘stagediving’, a tko god nije bio spreman na kaos, morao se povući čak i do tonca kod miksa pulta. Ili do ulaza i tamo nešto malo mirnije pogledati ovaj ultraenergični nastup.
20-ak minuta odmora dobila je ekipa prije nastupa glavnog benda, Terrora, zbog kojega su, očito je bilo, došli svi. Ili gotovo svi. Jedinog koji je, na tragu ranije istaknute geografske kategorizacije, imao prefiks ‘zapadno’. Naime, Terror su iz Los Angelesa. Ako iam netko da ne zna. U što, iskreno, sumnjam. Uz poštovanje tercetu koji je prije njih i više nego dobro odradio posao zagrijavanja.
Otkako je Scott Vogel s kolegama stupio na pozornicu, pa sve do kraja 40-ak minuta dugog nastupa tempo i energija niti najmanje nisu popuštali. Štoviše, bješe to sve skupa ‘pojačano’ do maksimuma izdržljivosti svega i svih što se tu našlo. Tutnjali su zidovi, tresli su se podovi. Terror je, to se jasno vidjelo i čulo, ikona hardcore scene. Čovjek ima osjećaj da svi fanovi znaju baš sve pjesme, a povezanost njih i benda se najbolje vidjela tijekom neprestanog stage divinga. Tada su se Scott i svirači pomicali fanovima da odrade svoj performans, a mnogima čak i decentno pomogli da to što prije učine i prepuste mjesto sljedećem. I tako od početka do kraja.
Kaos totalni, rekli bi neki. Ali nekako kontrolirani kaos. Bilo je i razbijenih noseva, čela, obraza, ali koga briga. Terror je napravio show radi kakvog je ekipa stigla i sve osim toga bilo je ili manje ili totalno nevažno.
Bez obzira odgovara li ovakva glazba nekome ili ne, više ili manje je prati, nije moguće ne priznati da je koncert Terrora bio vrhunski. Toliko strasti, emocija, uzbuđenja, energije i privrženosti teško da se može pronaći na puno mjesta.
Stoga je, jedino što je preostalo, poželjeti obožavateljima da na sljedeći sastanak ne čekaju 14 godina.
Galerija fotografija, foto: Zdenko Horvat
