Braćo i sestre, varaju nas!
Svi nas varaju! A najviše od svih nas vara Hollywood. Slika Svijeta koju nam oni prodaju daleko je od stvarnosti. Za primjer, uzmimo film Avanture Robina Hooda iz 1838., s Errolom Flynnom u ulozi simpatičnog (i pravednog) razbojnika. Ako je takav lik i postojao, sigurno nije bio tako čist i ispeglan. Mačevalački sukobi sigurno nisu trajali satima i odvijali se na sportski i fer način, i tako dalje, i tako dalje… Čak ni „realistični“ Braveheart vjerojatno nije ni blizu dobro prezentirao svu surovost tog doba. Ipak, svi rado pristajemo na romantičnu sliku svijeta s prelijepim djevama i junačinama koji ih oslobađaju iz ralja korumpiranih kneževa. Volimo vjerovati da postoji (ili je postojao) svijet bolji od ovog našeg. Svijet jednostavan i moralno jasan – nekakva mitska Arkadija u kojoj se cijeni sve ono što je pošteno, iskreno i dobro.
Jedan od onih koji je „popušio“ tu priču je i Tim Smith, bivši frontmen teksaških folkstera Midlake. Tim je otišao iz benda 2012. godine, dok su pokušavali snimiti nasljednika sjajnog The Courage Of Others. Pojma nemam čime je čovjek bio nezadovoljan, ali navodno je imao bračnih i svakakvih drugih problema, pa je napustio i ženu i Texas, našao drugu curu i preselio se na istočnu obalu SAD-a. No, kako je bio glavni autor pjesama, odmah je bilo jasno da Midlake neće više biti ni blizu onako melodični i melankolični kakvi su bili do tad. Izgubivši te odlike, Midlake su postali jedan bezlični folk-rock band kakvih u Americi ima u svakom selu.
A Tim kao da je u zemlju propao. Bilo je par objava negdje na netu o tome kako priprema novu glazbu, ali godine su prolazile, a ništa se nije događalo. Nemalo se iznenadih nekidan kad sam, povodeći se spomenom na Midlake koji sam pročitao tu, na poprocku, krenuo guglati i pronašao intervju sa njime, sada već u svojstvu frontmena grupe Harp. Mislim…nije to neka grupa…to su on i njegova nova partnerica Kathi Zung, inače lutkarica koja je, među inima, radila i s Guillermom Del Torom na njegovu zadnjem hitu Pinnochio.
Dakle, u tom intervjuu kaže čovjek da se, eto, „dogodio život“ i da se jednostavno nije stigao dovoljno posvetiti glazbi. Pa kaže da mu je netko „doturio“ legendarni The Cure album Faith, slušajući kojega se u njemu probudila ljubav prema svemu srednjovjekovno-anglosaksonskome. U tom se procesu „skompao“ i sa Simonom Raymondeom, ex-Cocteau Twins basistom i vlasnikom etikete Bella Union, pa je i gostovao na albumu Ojala (2017.) njegova benda Lost Horizons. Posljedično, poželio je snimiti nešto u tom smjeru, pa je sasvim logično da je dugostvarani debi album nazvan Albion, a još je logičnije da je album objavila upravo Bella Union.
Albion, dakle, zvuči točno onako kako bi čovjek očekivao, ako je prethodno pokupio sve informacije. Neke pjesme više nalikuju na Midlake, a neke više na Cocteau Twins, no sve je to ugodno namontirano u kontinuiranu elegičnu i nostalgičnu atmosferu. Naravno, sve su to lagane pjesme s (najčešće) akustičnom gitarom naprijed, te suptilnim klavijaturama i električnom gitarom u pozadini. Sve je to popraćeno Timovim sjajnim vokalom, kao stvorenim za ovakve balade. No, Harp ipak nisu Cocteau Twins. Premda su ponegdje na albumu uspjeli postići zvukove kakve sam dosad čuo jedino od ovih potonjih, tu uvelike nedostaju oni slojevi gitara koje je Robin Guthrie tako minuciozno slagao, a o glasu Liz Fraser da i ne govorim. Naime, koliko god Tim bio sjajan, Liz je apsolutno neprikosnovena.
Opet za razliku od Twinsa, Harp nisu uspjeli izbjeći da cijeli album zvuči pomalo jednolično. U redu je kreirati jedinstvenu atmosferu, ali prava majstorija leži u tome da se ona preslika na pjesme koje su ipak raznolike, makar tempom i raspoloženjem.
Kao posveta (srednjovjekovnoj) Britaniji, Albion ispunjava svoju svrhu. Pjesme su redom lirske pričice o bajkovitom i herojskom životu kćeri i sinova Albiona, te krajobrazima prekrivenim maglom – naslovnica albuma govori sve. No, ni u tom segmentu Harp ne uspijeva biti najbolji. Kao (ipak samo) Amerikanac, Tim se ne može mjeriti sa slojevitošću i bogatstvom stihova koje je o svojem zavičaju ispjevala PJ Harvey.
Da zaključim, Tim je, kao i većina nas, prevaren lažnom slikom bajkovitog prikaza. Iz te lažne slike složio je jednu zgodnu posvetu koja zvuči doista dobro, iako, ne baš originalno. Velikoj većini konzumenata suvremene glazbe, ovaj će album zvučati tugaljivo, ali nama koji cijenimo melankoliju i nostalgiju kao dva najplemenitija i najkompleksnija moguća sentimenta, ovo je super.I neka nam živi romantika! Ako ništa drugo, ovakva, „holivudizirana“ vizija svijeta može poslužiti kao eskapistički raj svima nama koji smo umorni od svakodnevnih jadikovki. Život jest u nijansama sive, ali snovi ne moraju biti. Zato…živ nam bio Time Smithe…i hvala ti za snove!